Neka ti cvjetnog jedra ponad vóda!
Neka i moje sjene što ga rűbi!
Samo obzorje da mi ne pogrubi
ako se vjetri domognu mog kôda?
Idem li stvaran il' u snu tek hôda
onaj dio mene koji strasno ljubi
do vrha stablo, s kojeg Triton* trubi
u svoju školjku? Stopi li se oda-
no moje srce, nakon teška stresa,
sa poetikom dúgine odore,
salve će bója otvoriti širom
i zadnja vrata za vedra nebesa,
a ja ću, vjeruj, počevši od zore,
uz pjev tvog kista, blistat Božjim mirom!
(14. ožujka 2011.)
__________________________
* Asocijacija na značajnu zbirku pjesama
Igora Šipića „Tritonske trublje“, Split, 2004.
Post je objavljen 08.04.2011. u 22:12 sati.