no.399
Slika prva
Dok se vozimo, kišne kapi kližu niz prednje staklo tek toliko da stvore ugođaj a bez potrebe da se upale brisaći.
Glave naslonjena na svoja koljena promatram mu lice dok gleda pred sebe koncentriran na cestu. Glazba koja ispunjava automobil oprečna je atmosferi ali to i nije bitno. To je moja atmosfera. On nema pojma i potrebe. Sama ta slika dovoljna je da me zagrije i katapultira. Dok letim, vjerojatno ću se ohladiti što je i preporučljivo jer, za mene ovakvu, mostovi se ne spajaju sa drugim atmosferama. Automobil prolazi ulicama i staje. Otvaram vrata, izlazim. Glazba se pojačava, palim brisaće.
Slika druga
Smije se, koketira, zavodi. Ona to može jer zna. Uvijek ista priča. Klizi prostorijom, automatskom kretnjom svi su okrenuti. Okrenut je i on. Osmijeh i legitimnost. Pod svodom gusta ljubičasta izmaglica. Da netko pogleda u mom smjeru vidio bi da je to iz mojeg dimnjaka. Pljesak me uljujava u san. Sanjam. Dok se vozimo, kišne kapi kližu niz prednje staklo tek toliko da stvore ugođaj a bez potrebe da se upale brisaći. Glave naslonjena na svoja koljena promatram mu lice dok gleda pred sebe koncentriran na cestu. Glazba koja ispunjava automobil oprečna je atmosferi ali to i nije bitno. Jer to je moja atmosfera. Moj san.
Slika treća,
Ljepim slike u bilježnicu. Crno bijele i šarene. Upišem poneki stih. Iako slika govori imam potrebu je upotpuniti. Na slikama su moji. Zarobljeni u svoje kaveze marginama fotografije. Brinem se za njih i pazim ih. Imaju svoje mjesto i svoju funkciju. Prevert mi nešto šapuće na uho ali nemam sad vremena za njegova moraliziranja. Znam, znam, znam. Pusti me.
Možda ću podrapati fotografije i sve spaliti jer znam da sam zapravo zarobljena - ja. I napokon će ljubičasta promijeniti oblik, spustiti se na cvijeće i tapete gdje joj je mjesto. Sjedit ću glavom naslonjena na koljena i promatrati mu lice dok se koncentrira na cestu ispred sebe. Glazba koja ispunjava automobil biti će upravo ta koja treba kad otvorim usta i kažem ....
Post je objavljen 07.04.2011. u 13:48 sati.