Mrak i 6 mirisnih svijeća
gore polako, lagano
kao život 6 nevinih duša.
Odbrojavaš do nule,
oblačim kućni ogrtač,
preko pjenavog tijela.
Razvaljuješ vrata,
udaraš me po prvi puta.
Šamar.
Drugi puta,
Šamar.
Padam u kadu,
polu punu.
Stojim nepomično, u šoku.
Punim ju svojim suzama.
Ne, ne boli me bol,
ne, nije fizički.
Meni se srce para,
duša mi vrišti.
Izlazim,
primjećuješ me,
skrećem u svoju sobu.
Hodaš prema meni
unoseći mi se u uplakano lice,
Gledam u tebe,
i vidim bezrazložni bijes.
Treći puta.
Šamar.
Četvrti puta.
Šamar.
Naočale mi padaju.
Koljena klecaju.
Pribijaš me na ogledalo moje duše
ormar iza mene pruža mi podršku.
Ne čujem glasove.
Ne vidim boje.
Ne vidim prostor.
Ne osjećam ništa.
Čekam u strahu sljedeći potez
ne pokušavajući se izvući, istrgnuti ili pobjeći,
jer svjesna sam koliko kobno može biti.
Peti puta,
Šakom u oko.
Šesti puta
Šakom u oko.
Okrećeš se i odlaziš.
Gubim se, padam na tlo.
Suze cure, nije mi jasno zašto.
Tek nekoliko trenutaka kasnije osjetim bol.
Sestra mi stavlja led na veliku mrlju duginih boja
Bol
Prolaziš pokraj sobe ujutro,
čujem te.
Od straha nisam usnula cijelu noć.
Hvala ti tata,
sada znam kako izgleda duga na ljudskoj koži.
Post je objavljen 05.04.2011. u 21:15 sati.