Draga M,
Nisam preskocio tvoje nedavno javljanje. Uzbudjuje proljece,rastanak sa sjenicama, odnosno njene glavnine koje upravo sele k sjeveru, a tek ostaju po nekom zakonu rasporeda, nekolicine njih da se tu razgnjezde.
Na njihovo mjesto sitgle su prve laste!, s njima dijelim taj jedini dan godine koji budi osjecaj zivotne punine.
Dok sveljudsko naglo grabi teren prema svom nestanku, na njegovo mjesto nadoljece novo: svirepije, sracunato promocurje, na tudjoj malenkosti sto se vazda gradi vlastita velicina, zastrasujuce umnozavanje "prosvjecenosti" u potiskivanju analiticke naravi humanog bistvovanja.
Tek sto je covjek dostigao svoj povijesni san o sveopcem izobilju, kao da tek sada iskazuje svoju pravu grabezljivu narav koju je sticao duz svog epohalno klasnog nadmetanja jaceg nad slabijim .
I, praiskona epoha kao da je suvise daleko iza, da bi njeni izmagljeli obrisi ponovno zasijali svojim cvatecim suzivotom. Umjesto da se umire dostojno, zaradio se tek jedan vegetativni namet, iznad kojeg, prsati pjetlovi kicasih krila sada slave, doslovno gutajuci ispod sebe sve humane stecevine.
Ostaje jos da se prcka po nocnim snovima, nadama i vedrim sjecanjima.
Pozdravlja te S.
Post je objavljen 05.04.2011. u 14:06 sati.