Piše: Drago Plečko
Ideja ni u kom slučaju nije nova. Proroci svih velikih religija na ovaj su ili onaj način „razgovarali“ s Bogom. Tako bar vjeruju vjernici. Opisi tih susreta su najčešće magloviti i nejasni, što je i logično jer nije lako komunicirati s ineligencijom koja je stvorila sav pojavni svijet i to prepričati. Kako bi rekao poznati muslimanski mistik Hazrat Inayat Khan:“ Nemoguće je vidjeti Boga i ostati živ...“. Pod time se smatra da je mislio da svi čovječji osjeti moraju utrnuti kako bi čovjek vidio to „onostrano“, spoznaji čega teže sva živa bića.
Najjasniji su opisi mistika relativno slabo poznate škole Radhasoami ili Sant Mat, kako je neki zovu. Ova religija Sikha u detalje opisuje viđenje „unutarnjih svjetova“ u kojima je Bog višeslojan. Naime, On je na svakom narednom nivo obavijen s nešto manje iluzije našeg uma nego na prethodnom. On na svakom od tih nivoa, shodno tome, ima drugo ime a zazivanje tog imena daje viđenje viših svjetova u kojima bivstvuje.
Duhovna evolucija se odvija tako da sljedbenik postupno razvija moć ulaženja u stanje „kliničke smrti“, kada saznaje što ga čeka u tom drugom svijetu u koji će kliznuti. Suspenzija svih funkcija za vrijeme kliničke smrti postala je svojevremeno pravi hit, posebice nakon što se pojavila knjiga Dr Raymonda Moodya „Život poslije života“. Američki je znanstvenik, naime, utvrdio da mrtav čovjek može biti itekako živ i lutati u svom drugom, energetskom tijelu naokolo. Opisi nekih 300 osoba koje su imale takvo iskustvo i konstatirale da čovjek zapravo ne može umrijeti potakle su mnoge na još detaljnije izučavanje tog fenomena. Slijedili su radovi Susan Moore, Kennetha Ringa, Melvina Kelvina, bračnog para Fenwick i drugih a javili su se sa svojim saznanjima i mnogi koji su kroz proces umiranja prošli i vratili se u život.
Najsnažniji je primjer kontroverznog bivšeg nasilnika i specijalca Daniona Brinkleya koji je „umro“ čak dva puta. Jednom uslijed udara groma a drugi puta od infarkta. Za vrijeme vlastite smrti predvidio je čak 122 buduća događaja a za njih 96 njegovi obožavatelji danas tvrde da su se već dogodili. Brinkley kaže da se cijela budućnost može vidjeti kao na nekom ekranu, ako si mrtav, dakako. Je li onda moguće da je Rudolf Steiner bio u pravu kada je tvrdio da „su svi događaji prošlosti, sadašnjosti i budućnosti već zabilježeni u akashi, eteričnom nivou, samo oni budući čekaju materijalizaciju u ovom svijetu“?
Nakon izražene skepse oko broja osoba koje su preživjele kliničku smrt i vidjele neku formu Boga ili njegove manifestacije, javile su se nove, zapanjujuće statistike koje je, dakako, nemoguće provjeriti. Kako kažu, čak 774 osoba svaki dan u Americi prođe kroz takvo iskustvo! Je li na pomolu statistički dokaz postojanja zagrobnog života?
Ako mislite da je znanost imuna na teze o postojanju Boga – varate se. Američki neurolog indijskog podrijetla, dr Srinivasan Ramachandran, u jednoj je klinici u San Diegu proučavao oboljele od jedne rijetke vrste epilepsije. Ispitanici su opisivali vrlo snažne vjerske doživljaje, čak su tvrdili da izravno razgovaraju s Bogom. Kako isti imaju pojačanu aktivnost u čeonom režnju mozga, Ramachandran je tamo smjestio centar koji je nazvao „Božjim modulom“. Tumačio je tu fiziološku neobičnost na dva moguća načina. Prvi je taj da je Bog doista čovjeka podario moždani centar preko kojeg može s Njime razgovarati a drugi da je evolucija isti čovjeku podarila kako bi mu pružila varljivu nadu u postojanje života iza života i tako ga održala u dobrom raspoloženju do kraja njegovih dana na Zemlji. Bilo kako bilo,Ramachandran je silno zapalio svijet znanosti i mistike. Dok su ga kolege napadali, često ukazujući na to da je kao Indijac skloniji mističnome nego Zapadnjak, mistici su ga slavili kao pionira na putu spajanja znanosti i vjere. Vjerske su institucije ostale suzdržane, mahom zbog toga što im se povezivanje iskustva Boga s epilepsijom nije činilo najprikladnijim.
Nije Ramachandran jedini znanstvenik koji se bavio pokušajima dokazivanja Boga ili barem postojanja nečeg s one strane naše stvarnosti. Ikona takvih istraživanja svakako je profesor s kanadskog Sveučilišta Laurentian, dr Michael Persinger. Potaknut Ramachandranovim otkrićima, on je s grupom mladih asistenata razradio pokus u kojemu su ispitanici u potpunoj zvučnoj izolaciji izloženi utjecaju slabih magnetskih polja koja su u mozak stizala iz posebno konstruiranog šljema. Njih 900, koliko ih je u eksperimentu sudjelovalo, opisalo je neobične senzacije.
Najčešće je to bila „nazočnost“, snažan osjećaj prisustva neke inteligencije ili sile, ali je bilo i onih koji su tvrdili da su vidjeli „svjetlost koja je bila Bog“, a neki su čak vidjeli ono što su doživljavali kao „utjelovljenje Boga“. Persinger je time ponovo u centar pažnje doveo tvrdnju da u mozgu nosimo „Božji modul“. Išao je i dalje. Vizije kanadskih Indijanaca u kanjonu u kojemu su postili i samovali mjesec dana proglasio je učincima netipičnih magnetskih odstupanja baš na tom mjestu, a i za tzv. „leteće tanjure“ je ustvrdio da su plod halucinacija izazvanih tim čudnovatim promjenama u magnetskom polju naše planete. Ovo je zadnje nešto manje uvjerljivo.
Post je objavljen 05.04.2011. u 10:00 sati.