Ovo što sam pisala neki dan ne znači da sam pred živčanim slomom, ili nešto...kako bi se moglo pomisliti. Jednostavno izražavam svoje stvarne osjećaje jer mi je to prirodno i koliko god se činilo kontraproduktivno pisati te stvari (kakti zapisano nas obilježi, bolje je ne pisati, ne reći; no može li se emocije negirati, koliko je to na koncu produktivno..?), meni se pokazalo korisnim.
Ušla sam u svoj vlastiti jad i osjetila ga, ah pa to je moj život, pomislih. 'Moj problem je to i to...e, da...ovo je lijepo upravo zbog ovoga...'
Ubrzo nakon toga sam smogla snage da učinim nešto što mi se činilo kao da ima smisla, poslušala sam (konačno).
Moje emocije su moja istina i misao je ne može transformirati, može jedino- namjera...
Emocije su jedra; one navode vjetar da radi za njih, a ne kontra njih. Dovode do nečega konkretnog...uvijek.
Emocije govore gdje je nered, kako ga počistiti, preorati i posijeti najbolje sjeme koje možemo.
Čini mi se da dolazim do dijela gdje se počinjem preučestalo koristiti metaforama.
Ali kad metafora zaista može super opisati neke stvari.
Emocije nas i spontanost dovode do stvari koje ne želimo probati u svjesnom umu. Poslije zahvalimo tamo nekome,Bogu ili višoj sili što nas je ipak 'otpuhala u tom smjeru' (radilo se tu o slučajnoj situaciji ili općenito) jer voljno nebi nikad otišli tamo i tamo i naletili na ovo i ono i nebi spoznali nikad one malo mračnije zakutke,skrivene perspektive nečega važnoga. I teško da bi spoznali pravu prirodu nekih ljudi i nečega, teško bi uklonili privide.
Kontrolirajući um nastoji preko mjere uljepšati i bolesno iskriviti naše zaključke.
Post je objavljen 04.04.2011. u 20:18 sati.