Jutros je u Slobodnoj Dalmaciji objavljena kolumna „Dalmovnica“ Mladena Krnića. Tema kolumne bio je slučaj "Hasanaginica", a podtema promocija knjige Mate Kuvačića Ižepe "Čija je Asanaginica" u vrgorskoj višenamjenskoj dvorani. Krnić ističe kako su na promociju te knjige u Vrgorcu došle jedva dvi-tri duše, dok su ostali zainteresirani uglavnom pristigli autobusima iz Splita. Piše i kako na promociji nije bilo ni "gradskih aga" aludirajući na gradsku vlast. I zaista, kada sam bio došao na tu promociju primijetio sam pedesetak ljudi u dvorani, ali među njima se moglo primijetiti tek pet ili šest Vrgorčana.
Na stranu činjenica što u knjizi Mate Kuvačića Ižepe "Čija je Asanaginica" nema ništa originalno osim samog naslova, i što se radi o sintezi vrlo niske znanstvene vrijednosti, i usprkos tome što je promocija bila organizirana u subotu ujutro (a promocije u tom terminu uvijek propadaju), krivnja nije na Kuvačiću, niti je Krnić išta krivo napisao, loptica je ovaj put na našem terenu.
Kako sam istakao u svojem uvodniku Vrgoračkih novina u jeku te glupe svađe Vrgorčana i Imoćana oko Hasanaginice, svađa radi svađe, odnosno svađa oko toga "čiji je veći", ne doprinosi konačnom rješenju slučaja. U cijeloj toj međugradskoj prepirci nisam čuo da je itko dao neki čvrsti dokaz ili činjenicu koja bi bacila novo svjetlo na život te muslimanske žene čiji je tragični život preko Alberta Fortisa upoznala cijela Europa i svijet. Ta svađa započela je, kako to uvijek bude, u nedostatku znanja, višku slobodna vremena i želji da se Hasanaginica iskoristi za neke privatne interese. Pojedinci su zaista u priču krenuli sa željom da se otkrije konačna istina, ali oni su pali u drugi plan. Zanimljivije su bile svađe o tome tko će napraviti veći i ljepši spomenik Hasanaginici, odnosno tko će ju bolje kulturno i turistički iskoristiti. Kako to Krnić lijepo kaže "o tome se zaista polemiziralo, mudrovalo i nadmudrivalo, pravile su se amaterske povijesne analize i crtale mape, navlačilo se na svoju stranu "nepobitne činjenice".“ Tek na kraju su u cijelu tu priču uskočile Turističke zajednice Vrgorca i Imotskog sa stavom kako je Hasanaginica zajednička kulturna baština Zabiokovlja i da treba zajedno raditi na njezinoj revalorizaciji.
Zanimljivo je da vrgorski vinovnici te svađe nisu bili na promociji knjige, što je svakako za zamjeriti. Zašto nisi tamo bili? Odgovor je jednostavan, niti oni imaju znanja o toj temi, niti ih je briga za doznavanje pune istine o Hasanaginici. Osim ako se ne ispostavi da je bila čistokrvna Vrgorčanka, a i onda bi bila zanimljiva samo politički i interesno, ne toliko kulturno i historiografski.
I sad se Krnić poziva na Vrgorčane, a oni su imali vrlo malo upliva u sam slučaj. Vrgorčani nisu imali izbora osim tiho pratiti kako se nekolicina u njihovo ime svađa sa istom takvom nekolicinom u Imotskom, a da oni sami u tome ne sudjeluju, kao što nisu sudjelovali ni Imoćani. Dokaz da ta svađa nije bila dubinska i da nije ušla među građane jest i ta apstinencija Vrgorčana na promociji. Niti su sijali, niti su htjeli žnjeti plodove prepirke. Odlučili su stajati po strani. Time su, za razliku od svojih kulturnjaka i turističkih radnika, pokazali veliku zrelost. Pjesma o Hasanaginici duboko je ukorijenjena u kulturu naroda Zabiokovlja, a taj isti narod nema potrebu svoju privrženost prema žalosnoj Fatimi Pintorović svaki put dokazivati kad god nekome padne na pamet zametati svađu sa susjedima.
Post je objavljen 03.04.2011. u 11:52 sati.