Sunčano je ovdje.
Proljeće me ne oduševljava. Općenito me moj život nije dosad oduševljavao previše puta. Izgleda da proteklo 2x proljeće nije ostavilo serotoninske tragove u mom staničnom pamćenju, il čemu već, what the hell. Ili se ne sjećam. Ili se izgubilo..gdje, ne znam.
Cijeli dosadašnji život, sva moja proljeća, ljeta, jeseni i zime su prolazila samo u nastojanju da ugodim ljudima oko sebe.
Jebena istina. Nisam navikla sebi ugađati bez osjećaja krivnje.
Možda je prvi korak priznati si tako nešto.
Došla sam do toga da mi se i od prekrasnog mirisa trešnjinih cvjetova diže želudac. Jer je svaki nevini užitak bio naprasno prekinut zbog nečijeg sranja i zbog nečijih prekomjernih potreba, nečijeg sipanja govana.
Duša mi je, umjesto žeravico, zatrpana govnima i pepelom. Tudjim, uglavnom.
Ali ipak, nada umire posljednja.
Post je objavljen 02.04.2011. u 17:11 sati.