Procesiranje je tehnika u kojoj u svakom trenu promatramo sve aspekte sebe, trudeci se biti potpuno svjesni svih senzacija koje se dogadjaju u nama i oko nas. Procesiram se vec skoro dva sata. Sve je pocelo kada sam uhvatio sebe u mogucnosti da od odredjene osobe u odredjenom trenutku ne bih znao primiti zahvalu. Nakon dubokog osjecaja nelagode, u procesu su se pocele pojavljivati senzacije tipa: ja to ne zasluzujem, ne zasluzujem nista, ne zasluzujem jer sam lijen, lijen sam jer sam neodgovoran, neodgovoran sam jer nisam dovoljno angaziran na socijalnom planu, nisam dovoljno angaziran na socijalnom planu jer se bojim rada, bojim se rada jer se bojim da ce taj rad uroditi neuspjehom, neuspjeha se bojim jer smatram da nisam dovoljno dobar za uspijeh, uspjeha se bojim jer smatram da nisam dovoljno dobar za njega, da ga ne zasluzujem niti da bi se sa njime znao nositi, nervozan sam, nervozan sam jer nisam zadovoljan sobom, nisam zadovoljan sobom jer se bojim vlastitih potencijala, bojim se vlastitih potencijala jer se bojim osude okoline, osude okoline bojim se jer smatram da sam neodgovoran, neodgovoran sam jer ne smatram da sam dovoljno dobar za bilo sta, ne smatram da sam dovoljno dobar pa krivim druge, krivim druge jer me prati kronican osjecaj krivice i za ono sto sam napravio i za ono sto nisam, krivica me prati jer ne zelim preuzeti pravu odgovornost za stvari u vlastitom zivotu, odgovornost ne zelim preuzeti jer smatram da nisam dovoljno dobar za nista....i tako u krug...od nemila do nedraga... Nakon dva sata, procesiranje se pocelo polagano, nakon mnogih nelagodnih senzacija, od osjecaja lagane vrtoglavice, tjeskoba, tezeg disanja, osjecaja propadanja itd. itd., polagano je pocelo dolaziti do - straha od zivota. No tu se krila jedna dublja zamka. Taj arhetipski strah, koji psiholozi i psihijatri nude kao imperativ kompletnog mentalnog ustroja modernog neuroticnog covjeka, krio je u sebi jednu zamku - zamku od opetovanog ponavljanja ranijih senzacija. Opet osjecaj manje vrijednosti, zbog straha od osude okoline, zbog straha da nisam dovoljno dobar, zbog straha od bla i od bla bla...Kada sam se konacno bacio u bezdan bez ikakvih staka, prestajuci u procesu svaljivati krivicu i odgovornost na sve one koji su me okruzivali i okrizuju me od najranijeg djetinjstva, na sve one koji su mi prilikom neke zivotne faze prouzrokovali razlicite neugodnosti, komplekse, frustracije, ovakve ili onakve osjecaje...dosao sam do korijena same prorode covjekove bitke sa sobom, svojim sebstvom, svojim bitkom, svojom esencijom i svim aspektima sebe. Pojavila se najdublja i najgora od svih misli, korijen svega zla i samo sabotiranja kroz procese arhetipske patnje i kuhanja u loncu bez vrha i bez dna: nije korijen svega strah od zivota, nego strah da ne zasluzujem zivjeti. Najveci otrov usadjen u maglovite doline nase podsvjesti. Zao ID koji prijeci covjeka na putu samoostvarenja i samorealizacije. Bezdan u kojem su ljudi udaljeniji jedni od drugih svjetlosnim godinama, a jednako toliko udaljeni od sebe samih: duboko ukorijenjeni strah da ne zasluzujemo zivjeti!!!!!!! Vrata su tamo. Kljuc je tamo. Otvoriti ih mora svatko sam i svatko za sebe!!!
Post je objavljen 31.03.2011. u 22:17 sati.