Samo ostaje nada da vrijeme sad liječi sve rane ...
Ljudi oko mene odlaze, napuštaju me iako ja molim da ostanu. Molim ...
Ponekad imam osjećaj da za sve ružno što se događa oko mene, da sam baš ja kriva. Ali odlazak zauvijek ne bi trebao biti ružan. ? ..Kome je on zapravo bolan? Nama, koji se ne možemo pomiriti sa time da ti je cilj života, da je to ono zbog čega se na kraju krajeva i živi.
U meni vlada strah,nemir .. I tako bespomoćna moram krenuti dalje, bez nijednog savjeta ili ikakve podrške i sve to samo zato jer nitko ne zna. Sama sam u ovome. Potpuno ..
...
I kako, u samo 4 mjeseca izgubiš toliko dragih osoba ... Za osobu poput mene, koja i nema toliko prijatelja, toliko znanaca i toliko osoba koje voli ...četiri je osobe previše. Baš previše za moju mirnu dušu i moje mirno stanje i za sve moje mirno.
Ali ..u ova sam četiri mjeseca ja postala druga osoba,osjećam to. Osjećam da mi živci lete sa svih strana, da nisam strpljiva i da sam baš loša osoba. Bez kulture ... totalno nezainteresirana. Životne promjene.
Uglavnom..baš sad, odnosno. Prije dvije sam godine mislila kako je svemu došao kraj. Kako je došao kraj svim lošim stvarima oko mene. Mislim, stvarno je sve krenulo na bolje. Svi sretni, ja sretna....Dvije godine, a što je čovjek sada? .....
Vrijedi li plakati? Zapravo, ja bi se najbolje osjećala kad bi plakala. Kad bi sjedila negdje sama i plakala, bez da me itko išta pita, bez puno različitih karaktera u mom životu.
Ja idem u školu, a tamo ima puno ljudi, previše i svatko od njih ima svoj karakter i ja to jednostavno nekad ne mogu podnijet ... jer ja sam samo za plakanje kad se u takvom okruženju nađem ...
Ja više nisam za ništa. ... :/
Post je objavljen 29.03.2011. u 22:49 sati.