Marketing
znaj da ti govorim istinu, osjećaš to po tonu kojim pišem...
tužni su se oblaci nadvili nad moj život. da se ubijem, rekli bi:bio je dobar. a što vam to bio je dobar znači. niste me poznavali, niste razgovarali samnom niti ja s vama. mrzili ste me, ja sam i na vas gledao s gađenjem. ljudi. bah! bio je dobar... u čemu? u sexu? da, nema boljeg! bio je dobar. hahahha. obožavam kad to kažu. patetična jadna sramotna bića! nije istina da ne možete bolje, možete biti ohoho visoko, možete toliko postići, a vi se radije pračakate u blatu kao crvi. a dobro, svaki bedak ima soje veselje, kažu da je blato dobro za kožu. s gnušanjem gledao sam kroz prozor tramvaja, neka žena sa strganom nogom(starija gospođa) uđe u tramvaj i zamoli da joj se netko digne. pa ona je starica, pomozite joj. neki mladić joj opsuje. ona mu odvrati, on prijeti šakama. zaprepašteno promatram. nije to ništa novo, ali ponekad se nadam da će doći do promjene. izlazim na glavnom trgu. imam potrebu rastrgati ih sve oko sebe. danas ne mogu više izdržati u gomili, ali nastavljam dalje, odvučem se u neki pusti park i sjednem na klupicu promatram travu još vlažnu od kiše. ima tu neku boju, onako... pa kak da se izrazim, posebna vrsta zelene. ne podnosim više kontakt s ljudima. ne mogu čak ni ući u pekarnicu po kruh a da ne dođem u napast da ih ubijem. kao da neki dio mene ne želi da se petljam s njima. a opet djeca... djeci bi crkvu izgradio. djeca su toliko pametnija. djeca su budućnost koju oni uništavaju. nevina bića koja oni vode u smrt. zašto mora biti tako, zašto cijeli lijepi svijet ovako propada. naguram glavu u ruke i počnem plakati. znam ja da su ljudi govna, ali da ima i dobrih, ali u ovim crnim trenutcima ne vidim dobro. trebam nekog da me spasi. ja volim, oh kako volim. volim skoro sve, pa čak i ljude iako ne priznajem. ali ja ne razlikujem vrste ljubavi, nisam siguran da je moje biće bilo stvoreno da ih može razlikovati. volim jednu i s njom sam dugo, ali onda moja prošlost dođe. ona krije tajnu. moje zločine i onu koju sam volio prije i koju ne mogu zaboraviti. ali što da radim. da tražim oprost ili da bježim, ali opet ću je sresti.... dvije koje volim, a koju volim na prijateljski način... a volim li ja uopče ikog na onaj ljubavni način ili je sve ovo jače prijateljstvo. tražeći spas iz ove dileme gubim se. jer ne želim povrijediti sadašnju, a želim zagrliti prošlu. kao da ne vidim više smisla, kao da ne vidim više budućnosti, ja sam u tami... ja... gabrijel...
eto nastavka priče(savjetujte gabrijela jer ipak on izražava moja trenutna stanja). u školi čitava gužva, jedva čekam praznike. uz to me neš muči a opet sam hepi. trenutno razmišljam o slatkastom mirisu koji se od narcisa širi po sobi, ruke su mi hladne kao led, a meni je ok, toplo valjda. a možda i nije. što više učim o sebi to se manje poznajem. no vjerujem da će se to srediti kad ću imati vremena za posvetiti se meditaciji. jeste li se ikada osjećali kao da vam fali nešto i da nema smisla bez toga dalje? a kako to naći? to izgubljeno sjećanje... kako ga naći...
Post je objavljen 29.03.2011. u 21:35 sati.