Pregled posta

Prihvaćam.

no.398

Odavno završena priča. Ustvari to nije ni bila priča. To je bio Rašomon sa samo jednim kutom gledišta jer nitko drugi nije sudjelovao. To je bilo umišljenje, zabluda, blamaža , što li već.
Ne ispričavati se za ljubav nikad.
Ne ispričavam se ali ne mogu izdržati pogled. Zašto sam onaj dan sjedila na klupi sama dok su svi bili vani. Jer je on bio tamo i ja to nisam mogla podnijeti.
ZAŠTO? Očigledno je to jedna od krhotina koje zauvijek ostaju zabodena u srce. Vjerojatno zbog toga i potreba da ga sad spominjem, samo da mi je u glavi.
Nema veze jer nemam osjećaja. Tako sam zaključila nakon što su mi suze pobjegle tamo ispred sporednog ulaza.
Nema ljubavi. Nema ničega. Samo rupa. To je rupa oglasila alarm. Nemam više čime je zatrpati. Ne znam držati lopatu. Odustala sam jer moram.
I mrzim svoj sram. Nemogućnost da sastavi m rečenicu. I to nije važno. Zanima me ta užarena strijela koja me pogodi u trbuh kad ga vidim.

Nemam više ničemu se veseliti. Moja zatucanost me kaznila. U redu je, možda samo što ne želim, mislim da imam neka prava.
BORI SE! ON MORA VIDJETI DA SE BORIŠ. I onda možda ….




U međuvremenu čekam i razmišljam. Ne osjećati je osjećaj.
Ljubav. Imam je za dati i mjesta za primiti.
Sad opet odlazim na fejsbuk kojeg volim jer se mogu kvalitetno družiti sama sa sobom.




Post je objavljen 27.03.2011. u 21:11 sati.