Već danima mrzovoljno gledam ujutro kroz prozor; "...ahh, opet je sunčano!" Zbog mnogih poslovnih i društvenih obaveza koje su zaredale nije bilo šanse da iskoristim taj blagoslov od lijepog vremena i nestanem u vidu lastinog repa. Ipak, uz dosta truda uspio sam sve te stvari "odraditi" (mrziš li i ti taj izraz?) i osloboditi si cijeli vikend, prvi puta nakon nekoliko mjeseci! Fantastično! Za sutra doduše najavljuju snijeg, no čvrstog sam mišljenja da je to tek novinarska patka i neću dozvoliti tom podrivačkom "a što ako će..." stavu da me obeshrabri. Subota, jutro, prekrasno vrijeme, Tena i ja smo raspoloženi i krećemo na skitnju!
Prolazim kroz Dugo Selo gdje nenadano nailazim na hrpu bajkera, možda pedesetak njih. Raznorazne boje, nisam znao da se sprema neka čoporativna vožnja... Nego, Deda: morat ćeš mi još jednom objasniti gdje si doma; danas sam sve zagledavao i nikako da skužim gdje ti je kuća!
Dolazim do Andrilovca, do seoske kuće roditelja mog najboljeg frenda, Badija, - nedavno su pretrpjeli težak gubitak, pa im prolaskom i kratkom posjetom, na moj skroman i nespretan način nastojim izraziti moju sućut u njihovoj boli. Ipak, mi znamo; ovo je samo kratak rastanak. Zbogom, Nena...
Post je objavljen 26.03.2011. u 09:48 sati.