Napisala sam ovo 24.12.2010. godine kao osvrt pozitivnoga i predivnog događaja, zadovoljstva koje mi je pruženo čisto za moju dušu.
Koncert Damira Urbana i četvorke u Zagrebu.
Stojim u prvom redu, sa bilježnicom i kemijskom u ruci, onako sva u transu od sreće, bez razmišljanja neke stvari istresam na papir..
Očigledni problem je što je nešto u meni stalo na tren, neka kočnica . . . opet . . .
I eto je sada, nedovršena:
Osjećam trnce u njegovoj dubini glasa.
Iskrenost jeke i čvrstoće. Hrapavost i tmurnost.
Njegov glas odzvanja u mojim ušima, priziva dušu u stanje neizbježnosti.
Veselim se dodiru.
On je nestvaran.
Smatram da teško je primjetiti neprimjećenost dubine i teškoće, ljepotu izgovorenih riječi koje provlačim kroz dimnu zavjesu svoje duše, dok on pjeva gomili.
Osjećam sreću i uzvišenost, ljepotu, zapetljanu kosu, suhi znoj koji se cijedi kroz dražesne oči i brzinu udaljavanja od prošlosti.
Osjetim mrtve duše, teške uzdahe, heroin u krvi, nepovratnost uzete pilule i kolanje pelina kroz uzavrelu krv i bujnu maštu sadašnjice.
Urban je moj privatni bog.
Luđak moje vrste.
Post je objavljen 27.03.2011. u 13:06 sati.