Dno dna. Teško je riječima opisati noćni život u mom rodnom gradu. On je jednostavno – nula. Baš ništa privlačno ili zabavno nema u gradu kada izađeš vikendom navečer van. Ne zna se što je gore: mjesta za izlaske ili ljudi. Kao u nekoj noćnoj mori. Zbilja ne znam je li oduvijek tako bilo. Možda sam kao klinac manje toga tražio u životu ili nisam znao da postoji bolje. Ali nakon praktički deset godina izlazak van ovdje bio je apsolutni šok.
Kao prvo, valja reći da u cijelom gradu koji ima 15 tisuća stanovnika nema niti jedan disko klub. Već ta je činjenica dovoljna da ti bude jasno da nešto ne valja. Čak ni disko s cajkama. Navodno ima nekakav u nekom obližnjem selu, ali s obzirom koliko su ljudi divlji i agresivni u samom gradu, na selu vjerojatno kolju i peku na ražnju strance.
Izbor izlazaka svodi se na pet, šest kafića, od kojih je svaki apsolutna šaka jada. Ima ih nekoliko mirnijih s normalnijim ljudima, ali oni su poluprazni i rade kratko, do 1, dok u ostalima vlada neviđeni životinjizam. Da, istina je, oko 90% muškaraca ovdje izlazi van s isključivom željom da se s nekim potuče. Nikom nije jasno zašto. Siromaštvo, nižeklasna zajednica, loš odgoj, utjecaj kemikalija iz teške industrije? Možda su bombe namijenjene Libiji sletile na krivo mjesto. Ovdje ima ljudi koji su korov hrvatskog društva i nitko ne bi plakao za njima.
A što reći za ovdašnje djevojke? Među svim tim urbanim i seoskim divljacima, pomiješanima na malom prostoru, čovjek bi još i digao bunu kao Matija Gubec i krenuo u beskompromisni rat zbog sočnih mufova, no ovdje su ženke beskrajno neprivlačne. Fuj! Sa štiklama ili bez njih, ne valjaju ništa. I predstavljaju apsolutnu manjinu u svakom kafiću u kojeg dođeš. Sa povećalom moraš tražiti nešto na što bi se čovjek mogao napaliti. Jedan tramvaj u Zagrebu ima više sočnih komada nego cijela ovdašnja županija!
Ja i Lucas počeli smo dobro, već smo se preko dana bacili u gradske pustolovine i ispalili prve ulete. No, mete su bile skromne. Jako skromne. Već žena u uskim trapericama s relativno trendi odjećom je izgledala kao svjetsko čudo. Navečer se modna slika malo popravila, viđene su i štikle, ali većina ih je bila gadnih. Očajnički sam htio naći neko mjesto koje je igrivo, nisam se mislio predati na domaćem terenu, ali nije išlo. ''Ovdje su vam najbolje zabave u kletima,'' rekla mi je jedna cura i priznala da je grad jedan veliki čemer i jad.
U prvom kafiću sjedili smo za šankom, pohvalili par štikli i to je bilo to. U sljedećem smo došli u totalnu gužvu, koji su činili sami frajeri s pogledima punim mržnje. Bile su tu dvije, tri cure. Divljina teža. No, što tek reći za sljedeći. Došli smo tamo, četiri su pijane maloljetnice plesale oko šanka. ''Ovdje je pozitivna energija,'' veselo sam uskliknuo. Ubrzo se pokazalo da sam se prevario. U tren oka 10 frajera skinulo je majice i počelo agresivno urlati, plesati, udarati laktovima sve i svakog. Totalni kaos. Maloljetnice su ih gledale sa simpatijama. Ja sam popio svoje pivo brže nego ikad u životu.
Dalje nije bilo ništa bolje. Birc u centru grada, unutra živa muzika i pogled kroz prozor na starog propalog seoskog frajera koji mrtav pijan pleše ispred benda. Iznutra mladi huligani urlaju neke lokalne pjesme i najavljuju tučnjavu s bilo kim tko im se suprotstavi. U sljedećem gužva, relativno ne divlja ekipa, ali svi stoje ko kreteni u užasno skučenom prostoru u koji ne možeš ni stati. Ženke nula.
Nije bilo druge nego se okušati na cajkama u lokalnom pubu. No, za razliku od modernih turbo folk nabijanja kojih ima po Zagrebu, ovo su bila ona seljačoidna zavijanja. A ekipu je bilo teško riječima opisati. Navikao sam u metropoli da na narodnjake idu opaki, brutalni komadi u silovitim štikletinama. Ovdje su to bile debele, ružne antipatične ženke, uz pokoju zlatnu iznimku. A frajeri? Ružni seljoberi proplalih faca s jedne strane, mladi nabrijani urbani huligani s druge. Normalnih ljudi skoro da i nema navečer vani. Nema smisla.
Pokušao sam s jednim uletom, no nisam daleko stigao. Nisam ni bio opušten i lepršav kakav sam htio biti, vjerojatno zbog te atmosfere mržnje. Okušali smo se na još jednom mjestu za kraj, pa na još jednom, ali oba su bila već prazna. Divljina ili praznina, to su bile opcije. Okretao mi se želudac od svega. Kakvo smeće od grada.
A onda šlag na tortu. Već sam u bircevima čuo da se ekipa ženama zna upucavati samo bombastičnim izjavama ''ako će te netko dirati, ja ću ga prebiti''. Čuo sam i nesretne maloljetnike kako se vraćaju doma nezadovoljni uz riječi: ''joj, kako bih sad nekog volio nabit''. Onda sam i na svojoj koži mogao iskusiti kaos i divljaštvo svog rodnog grada. Šetao sam svojom ulicom, a ispred pet šest propalica. Ja skrenem u svoje dvorište, a jedan totalno poludio: ''Kud je on sad skrenuo? Što ima skretati? Idem za njim! Idem za njim!'', počeo je urlati taj totalni idiot i već bio spreman doći mi pred kuću, a dvojica su ga držali i smirivali. Šteta što nije, u Americi smiješ ubiti nekog ko ti upadne na posjed, s tim bih se argumentom branio na sudu...
Bila je ovo još jedna promašena misija. Sad mi je jasno kako je onim gastarbajterima koji se natuku love u Njemačkoj pa se vrate u svoje selo i nitko ih ne poštuje jer se više ne uklapaju u taj lokalni primitivizam. Kad samo pomislim da sam propustio u Zagrebu koncert Saše Matića, na koji dolaze najzgodnije žene iz cijelog grada, zbog ovog sranja! Riječ je o katastrofalnoj pogreški s dalekosežnim posljedicama.
Situacija je više nego ozbiljna. Ne dovodim se dovoljno često u dobitne sitaucije, a kad i budu, i njih zapucavam. Ova kriza ne može biti slučajnost, ništa nije slučajnost na ovom svijetu. Ne igram dovoljno dobro i moram se potruditi preokrenuti situaciju. Na meni je sada za nađem način kako...
Post je objavljen 26.03.2011. u 23:22 sati.