Marketing
O samozvanim vođama i vodećim idejama prosvjeda
Jedan od ključnih problema Peripatetičkog antivladinog prosvjeda (PAP 2011) jest ekipa desničara koji se agresivno nameće na čelu kolone, iako ih mediji uglavnom ignoriraju. Među njima je istaknuta ličnost Dean Golubić, predsjednik stranke "Nacionalni demokrati". Stranke toga imena u Europi su poznate kao sljedbenici nekadašnjih "nacionalnih socijalista" (nacista) i stalno su na rubu zabrane. Oni se, iako marginalni, uspijevaju nemetnjuti čistom bezobraštinom,. jer su druge grupacije (lijeve, liberalne, konzervativne) pomirljive, ne guraju se i međusobno su nepovezane.
Golubić i njegova ekipa okupili su se od početka, instrumentalizirajući Ivana Pernara, kojeg su događaji brzo prerasli. Osobito je važna pretpostavka, PMSM vrlo vjerojatna, da je bivši HDZ-ovac Golubić cijelo vrijeme na "vezi" s HDZ-ovom desnicom, konkretno Tomislavom Karamarkom (s kojim je i profesionalno povezan). HDZ još od "pacificiranja" HSP-a 1992. (kad je Anto Đapić smijenio Dobroslava Paragu) drži većinu radikalno desnih grupacija "na kratkom lancu" i koristi ih kad mu zatreba.
Tu je naravno i poveznica s ekipom "branitelja" (uglavnom ljudi kojima, s jedne strane, također prijete optužnice, a s druge, boje se za svoje povlastice, i na sličan način monopoliziraju govor u ime većine branitelja), koja za15. travnja najavljuje veliko zajedničko gledanje izricanja presude Gotovini, Čermaku i Markaču na video-zidu na Jelačić placu. (Čak na plakatu najavljuju oslobađajuću presudu - realno, to je teško zamislivo - po svim najavama, bit će osuđujuća s visokim kaznama).
To je ekipa čija je platforma kulminirala 6. ožujka, kad sam frustirano reagirao komentarom Dernek ekstremne desnice.
Kad su ovi prosvjedi počeli, moj prvi komentar je bio skeptičan, Bitna borba za vlast ipak se vodi unutar HDZ-a. Ta se bitka i dalje odigrava, HDZ je i dalje najbitniji, iako se u slijedećim mjesecima to može i promijeniti.
Tu je ekipa velikih kapitalista (prvenstveno bankara, trgovaca i uvoznika - proizvodnja i izvoz su manje utjecajni), koji traže osobu privlačnu masama koju bi isturili kao vođu. Najnovija "zvijezda", koju guraju, iskorištavajući čak i ove prosvjede, je Željko Rohatinski (a kandidati koji su još uvijek "u igri" Milan Bandić i Nadan Vidošević; vidi moj tekst iz prosinca 2009. Kapitalisti su odbacili stranke i traže novog lidera).
To je "liberalna" struja, kojoj se kao zastupnik nudi HSLS, Niz napisa Velimira Sriće u "Obzoru" artikulira tu ideologiju; nasuprot zloj državi i lijenim radnicima, spas je u poduzetnicima - pogotovo onim velikim, kojima treba dati sve mogućnosti za neometano poslovanje, na štetu radničkih prava i zaštite prirode. HSLS pušta "probne balone" najavama da bi Rohatinski mogao biti nositelj svih njihovih lista. Oni su međutim zasad još sitni igrač i moćnici bi mogli izabrati i neku drugu varijantu.
HDZ je još uvijek mnogo bitniji, jer kontrolira resurse države, od koje kapitalisti ipak i dalje uvelike ovise (vidi vrlo dobru analizu Nikole Bajte: "Grupni kapital"). Preko razgranatih klijentelističkih mreža (krakovi "hobotnice") to će uvelike sačuvati, još godinama, i kad izgubi izbore.
Nasuprot slabostima partitokracije - neka vrst "demokracije s vođom", plebiscitarne demokracije, gdje narod, umjesto strankama, predaje vlast vođi. Obnavlja se prastari sukob liberala i demokrata, Savez desničara i "liberala" je moguć: neka vrsta "trijumvirata" Ivice Todorića, Željka Rohatinskog i Tomislava Karamarka.
Nasuprot jednima i drugima, stoje neagresivne, marginalne lijeve grupe (vidi moj tekst Tri nade za budučnost ljevice), uglavnom mladih jer stariji "salonski ljevičari" i "udrugaši" ovako ili onako su u sustav inkorporirani (često i sami to priznaju), koji su u ovim prosvjedima učinili vidljvom i popularnom parolu "direktna demokracija".
Kao apsolutni sustav direktna demokracija nije operativno izvediva, a osim toga ljevičari PMSM moraju izvući pouke iz dosadašnjih pokušaja da se "formalna, buržuaska" posredna demokracija odbaci u ime neke "narodne", od "Sovjetskog saveza" do Libijske džamahirije.
Zato zastupam koncepciju sudioničke (participativne) demokracije (Basisdemokratie, grassroots democracy), koja sintetizira posredne i direktne oblike odlučivanja, kako uostalom predviđa i prvi članak Ustava Republike Hrvatske.
To je u ovim uvjetima marginalno, utopijski, patetično, bez socijalnog uporišta (nema solidarnosti u "bazi", što spominjem i u svojem jučerašnjem zapisu Novinari u štrajku - iskažimo solidarnost. Većina ljudi se i dalje više pouzda u razne "kumove" nego u horizontalnu solidarnost - problem "mentaliteta"). Vidi moj tekst Treba li se odreći demokracije i ranije. Slijedim ovdje paradokson (kovanica od "paradoks" i "aksiom"): "Ja sam za vladavinu većine, čak i ako je većina protiv".
To je jedna od ključnih stvari koja PMSM mora ostati konstanta u ovom peripatetičkom antivladinom pokretu (PAP 2011) I daljim djelatnostima ("follow-up"): širenje pojma demokracije, a ne sužavanje; aktivnna demokracija i demokratska aktivnost. To znači i poruku građanima da se moraju više angažirati a ne samo slati zahtjeve državi. Ono što treba slijediti jest pluralistička djelatnost udruženih građana u društvenim pokretima, u "civilnome društvu" koje tek istinski treba stvoriti (sadašnja sitacija iskazana je efektnim naslovm knjige Srđana Dvornika "Akteri bez društva"), a ne forsiranje nekog homogenog "naroda"; u to treba uključiti i jačanje sindikalnog pokreta.
Nedostatak lidera, hekoherentnost, konfuzija - ono što uvaženi politolozi u današnjem "Jutarnjem list", s pravom, ističu kao slabost PAP 2011 - ozbiljan je taktičan nedostatak. Ali strateški, može biti prednost. Ako valjano provedemo "tranziciju" ka post-prosvjednom razdoblju.
Takvi bi društveni pokreti i njihove organizacije (za razliku od usistemljenih "udruga") mogli, možda, s vremenom stvoriti dovoljnu "protumoć" da se nametnu kao relevantni kritičar, korektiv i uvaženi pregovarač ("socijalni partner") političkim i ekonomskim moćnicima. Liberalna "dioba vlasti" bez aktivnih građana nije dovoljna: uvijek će atrofirati u neku vrstu oligarhije i dovesti do blokade društvenih energija. Sada imamo tu nesretnu politokraciju: dominaciju profesionalnih političara iz "aparata", koji, neminovno, boraveći u razrijeđenom zraku "viših sfera" gube kontakt i ne kuže više što to "oni dolje" žele. (Upećatljiv primjer je prezrivi nastup Mirele Holy prema prosvjednicima, izvorno bliske društvenim "alternativcima", koja je u članku na zamirzine neuobičajeno otvoreno rekla da govori s položaja "hegemonije". Njezina osobitost ostala je samo stil oblačenja i šminkanja.)
Hrvatska živi u takvoj blokadi već 40 godina. Realisti prihvaćaju, da je to eto tako i tako će i ostati. Ja ne mogu sebi pomoći: unatoč svim očitim činjenicama, gajim vjeru da je konačno došlo vrijeme da se nešto istinski promjeni. Gledao sam kako dolaze i prolaze generacije vatrenih pa onda razočaranih i akomodiranih revolucionara, ali eto polažem nadu u generacije što su tek stupile na društvenu scenu (vidi moj tekst povodom prve studentske blokade fakulteta travnja 2009.: Da, revolucija je počela!). Ostario jesam, pameti došao nisam. 
Post je objavljen 25.03.2011. u 12:31 sati.