Ispričavam se na pogreškama, nisma stigla provjeriti sve. Nadam se da će vam se svidjeti.
Ostala sam ukipljena na mjestu. Catarina mi je spasila život. Izgleda da su profesorove riječi doprle do nje. A i bila je uvelike pametnija od mene, kako sam mogla zaboraviti da je opasno biti ispod stabla kad pada kiša? Gdje je kiša tu će biti i munja i gromova. Ali misli mi je tada zauzela upravo ona. Nisam ju mogla odgonetnuti, a niti tada mi nije bilo lakše.
„O moje Bože, jeste li vas dvije u redu?“ Uspaničeno je cvrkutala Leonarda i obgrnula i mene i Catarinu suhim ručnicima. Catarina se samo nasmijala i svoj ručnik prebacila preko moje glave. Skinula mi je kapuljaču i stala iza mene. Umotala mi je mokru kosu u ručnik i počela nježno stiskati da se voda iscijedi. Leonarda je cijelo to vrijeme govorila neke gluposti, poput toga kako će mi ostati elektricitet u kosi ili kako će mi ovo ostati kao žig i gromovi će me početi gađati bez razloga. Ali kad je primjetila da ju i ne shvaćam ozbiljno, primila me za ramena i počela me tresti. Catarina se opet počela hihotati iza mene. Maknula je Leonardine ruke sa mojih ramena i zamijenila ih svojim dlanovima.
„Smiri se, Lena. Daj joj da diše.“ Okrenula je i došla ispred mene. Nasmiješila se Leonardi, a zatim uzela svoju torbu. Antonio je stajao na drugoj strani hodnika i držao zapaljenu cigaretu među prstima. Na neki čudan način, promatrao je i mene i nju. A zatim je uhvatio moj pogled i razvukao blagi poluosmijeh. Nisam shvatila što mu to znači dok nije došao do nas, krečući se poput opreznog lava. Stao je do Catarine koja se okrenula prema meni sa sumnjivim izrazom lica. Kao da se brinula zbog nečega.
„Za svaki slučaj bih ti fenirala kosu, da se ne prehladiš.“ Rekla mi je Catarina. Samo sam kimnula, a Antonio joj je pružio nešto nalik crnoj toaletnoj torbici. Catarina je uzela torbicu i svoju torbu i povela me prema ženskom wc-u. Posjela me na malu stolicu na rasklapanje ispred polurazbijenog ogledala i iz svoje torbe počela vaditi neke stvari. Fen, nastavak za fen i četku. Iz toaletne torbe je izvadila neke bočice za koje sam pretpostavila da su regeneratori za kosu. Polako i nježno, izvlačila mi je svaki pramen kose četkom, nanijela mirisnu tekućinu na njega i zatim prešla preko njega fenom. Radila je to kao profesionalka i imala sam osjećaj da bih mogla tako zaspati. Mekoća njezinog dodira mi se svidjela, a i sama atmosfera koju je činila tišina između nas dvije je bila gotovo magična. Tišina je isprva bila ugodna, prekinulo bi ju tek tiho hihotanje zbog toga što me često znala poškakljati po vratu ili njezini komentari na gustoću i prirodnu mekoću moje kose. Ali kasnije je postala neugodna.
„Antonio ti je dečko?“ Pitala sam ju, tek toliko da nešto kažem. Nisam niti znala dali je pitanje primjereno, pošto smo se tek upoznale. Zapravo, još se nismo niti službeno upoznale. Mislim, znala sam da se ona zove Catarina i pretpostavila sam da ona zna kako se ja zovem, ali to je bilo to. Ali nije mi se doimala kao strankinja. Dapače, kao da sam ju poznavala dulje vrijeme. Ili da sam ju odprije negdje srela, pa mi mozak reagira na njezino ponovno prisustvo. Ali koliko god sam se trudila da odgonetnem odakle ju poznajem ili zašto mi se uopće čini poznatom, mozak je završio sa zaključkom da umišljam.
„Pa, i da i ne. Mislim, on misli da mi je dečko, ali odavno sam odustala od njega.“ Govorila je tiho i jednolično, ali opet kao da se zabavlja. Nisam ju doživjela kao curu koja se poigrava sa tuđim osjećajima. Ali opet, nisam ju niti doživjela kao curu koja nudi sušenje kose i spašava živote, pa je ipak to ispala. Nagnula sam glavu da joj olakšam feniranje. Već je bilo prošlo dobrih petnaestak minuta, a činilo mi se da sušenju nikad kraja. A tada sam se sjetila. Znala sam odakle ju poznajem. Sa navršenih devet godina, otkrivena mi je tajna moje obitelji i moje loze. Naime, mi vampiri smo veoma srednjovjekovni, iako se ne doimamo tako. Muški sopl je štovaniji od ženskog, iako se nikad nije sumnjalo u naše moći zavođenja. Pošto smo bile proglašene kao „slabiji spol“ još u prošlosti, smatralo se da nam obrazovanje nije potrebno. Ta se tradijcija održala, ali sa promjenom. Žena koja može sklopiti brak, zaslužuje mogućnost obrazovanja višeg stupnja. Na dan kad sam saznala koji je razlog našemu seljakanju je dan kada sam shvatila svoju seksualnost. Te noći sam počela imati čudne, neobične snove. Sanjala sam sebe kako ronim prema plavoj svjetlosti, a do mene je djevojka. Obje smo samo u crnim haljinama i kose nam lelujaju oko nas. Zrak mi nije bio potreban, kao da sam mogla ostati tamo dolje satima. Gledale smo jedna drugu, gledale smo meduze koje su prolazile pokraj nas i lagano bismo se odmaknule kad bi neka došla preblizu. Ali jedna velika je krenula prema toj curi. Uplašila sam se, tami je cura iz nekog razloga značila mnogo. Djevojka koju nikad prije nisam vidjela. Primila sam ju za ruku i povukla prema sebi, obujmila joj struk drugom rukom i povukla još bliže. Meduza nas je zaobišla i nastavila svojim putem, a nas dvije smo se gledale. Dugo i nježno. Kao dvije sestre. Ali iznenada me spopao osjećaj ljubavi, da ju volim. I stavila sam joj dlan na obraz i poljubila.
Probudila sam se iz tog sna, zbunjena, ali prosvijetljena. Za doručkom, dok je Stephan bio u vrtu iza kuće i čupao korov, pitala sam Anna Tinu za savjet. Prepričala sam joj svoj san i objasnila kako mislim da mi se ta cura sviđala kao dečko. Ona je samo raširila osmijeh, pustila suzu i privila me u zagrljaj. Ipak, bila sam tek devetogodišnja curica koja nije niti znala što znaći spolnost, ali znala sam ga sam sigurna u svoje riječi. Anna Tina mi je objasnila da se ne trebam bojati i da je to dio mene, ali da bi bilo bolje da ne govorim Stephanu za to. Ostala je naša mala tajna. Također mi je obogatila vokabularij sa novim pojmom. Biseksualnost. Rekla je kako je primjetila da ima par dječaka iz mog razreda koji mi se sviđaju, kako se zarumenim kad mi se obrate. Ali isto tako da se zarumenim kada mi se neke curice obrate. Biseksualnost je značilo da mi se sviđaju oba spola i to mi se svidjelo. Naravno, tada sam to shvatila na svoj način. Ali što sam više rasla i sazrijevala, to sam shvaćala da je biseksualnost nešto što nebih trebala podijeliti sa svima. Jedan dan, dok smo sjedile u dnevnom boravku i pregledavale stare slike, pitala sam ju zašto Stephan ne smije znati da sam biseksualna.
„Ne smije znati niti tvoj san.“ Rekla mi je, ozbiljnije no ikad prije. To me malo preplašilo, ali i zaintrigiralo. Što bi moglo biti tako loše u mom snu?
„Taj san si sanjala sa razlogom. Sve vampirice koje saznaju koja im je uloga potrebna ako žele biti školovane sanjaju takve snove. Dobro, ne baš iste snove, jer znaš da dvije osobe ne mogu imati potpuno identične snove. Ali sanjaju osobu koju žele za udaju. Sanjaju svoju srodnu dušu.“ Počela sam plakati. U jednu ruku, djevojka iz mog sna je bila predivna, savršena, poput posebno napravljene porculanske lutkice. Ali s druge strane, to je samo moja želja. Što ako ona nije biseksualka? Što ako se nikad ne upoznamo? Tisiću pitanja mi je prošlo kroz glavu, ali njezina ih je slika sve preplavila. Njezina slika i poljubac. Osjećaj njezine kože i pogled na njezinu kosu. I oči. Anna Tina mi je prišla i snažno me zagrlila. Bojala sam se, kao nikad dotad. Ali sam bila i sretna, presretna. Jer sam znala kome pripadam. Tko meni pripada. Ona je stvarena za mene, moja srodna duša. Pitanje je bilo jedino, kad ćemo se upoznati. Stephan nikad nije saznao za moji tajnu, Anna Tina mu nije ništa rekla, tako da je on ostao čvrsto uvjere da se meni sviđaju isključivo dečki. Ali svakoj novoj selidbi radovala sma se iz tog jednog jedinog razloga. Da upoznam nju.
I tada jesam. Stajala je iza mene i držala mi kosu u rukama. Prstima mi je još malo prolazila kroz kosu, kao da četka nije bila dovoljna. A zatim se odmaknula i krenula sušiti svoju kosu i češljati ju. Bila je zapetljana od kiše, tako da joj nije bilo lako provlačiti četku kroz nju.nisam ju mogla gledati dok se tako muči, pa sam ustala i nju posjela na stolac. Fen u jednu ruku, četku u drugu i lagano sam joj prolazila kroz kosu. Na jako zapetljanim mjestima sam nanijela malo regeneratora i protrljala, tek toliko da se kosa malo omekša i opusti. Njezina kratka i stanjena kosa je potrajala znatno kraće od moje. Ali zato, stavila sam dodatak. Okrenula sam stolicu prema sebi i ponovno stala iza nje, tako da se ona ne može vidjeti u ogledalu. Iz džepa sam izvadila par ukosnica koje sam uvijek imala sa sobom i počela joj ih stavljati u kosu. Uzela sam po dva pramena sa svake strane i stavljala ih na natrag, a iza joj napravila malenu tanku pletenicu. Takvu mi je frizuru ćesto znala Anna Tina napraviti kad bi mi kosa pokisnula. Uvijek mi je pričala kako na taj način kosa zadržava svoj oblik, a postaje i ravnija i sprečava njezino kovrčanje.
„Što to radiš?“ Radoznalo je upitala Catarina dok sam joj plela pletenicu. Mogla sma joj prepoznati u glasu da umire od želje da si vidi kosu.
„Strpljenje...“ Rekla sam joj. Mrzila sam kad to meni netko kaže, jer imam svega osim strpljenja. Ali nisma imala što drugo da joj kažem. Pletenica je bila gotova i učvrstila sam ju još jednom ukosnicom. Kosa joj je bila službeno savršena. Nasmijala sam se, zadovoljna svojim radom, a zatim ju obišla i pogledala od napred. Lice joj je bilo otvorenije, a oči su se više isticale. Dohvatila sam njezinu toaletnu torbicu i iz nje izvladila maleno ogledalce. Ponovno sam došla do Catarine koja me već sumnjičavo gledala. Samo sam joj pružila ogledalce. Dobro je reagirala. Ustala je i počela se gledati u ta dva ogledala. Osmijeh joj se pojavio na licu i zagrlila me. Shvatila sam da je to bio zapravo prvi put da me zagrlila. Uzvratila sam joj zagrljaj, očarana savršenim mirisom njezine kose.
„Imaš stvarno lijepe oči.“ Rekla sam joj, malo posramljeno. Ona se samo nasmijala na to i popravila mi pramen kose koji je išao u krivom smjeru.
„To je sve u načinu na koji stavljaš olovku. Ako hoćeš, mogu ti pokazati. Sat počinje tek za 15 minuta.“ Nevino se nasmiješila i osvojila me. Pristala sam. Ponovno me posjela na stolicu i kleknula do mene, iz torbe izvadivši tri olovke. Crnu, tamnoljubičastu i boje lavande. Rekla je kako bi mi najbolje stajale te boje, pošto imam kariranu trenirku. Više nije bilo tišine među nama. Pričale smo o odjeći pretežito i stilovima koje volimo. Objasnila mi je kako pokušava postići izgled nevine emo cure, koja vuče na goth. Ohrabrila sam ju rekavši d aje takav dojam i ostavila na mene. Posebno s tom majicom sa krilima i slušalicama sa mačjim ušima.
„Usput, ja sam Ingrid.“ Napomenula sam, iako me vjerojatno već poznavala. Obje smo se nasmijale tome.
„Catarina. Ali zovu me Cat. Zapravo, Cat, Kitty, Maca... Valjda si i primjetila zašto.“ Rekla je i nastavila mi nanositi olovku na desno oko. Ja sam njoj objašnjavala kako sam u Njemačkoj postigla publicitet opake rockerice, ali da se zapravo ne volim tući. Rock je dio mene i tako će i ostati, a to što sam zbog drugih dobila kojekakve titule, zaboli me. Taman je završila s mojim šminkanjem kad je zvonilo za kraj našeg slobodnog sata. Uzela je svoju torbu i zajedno smo izašle te uputile se u pravcu učionice.
Post je objavljen 25.03.2011. u 10:21 sati.