Opet noćas lutam sama,
daljinama neuhvatljivim,
poput mog prijatelja mjeseca,
koji luta sivim bespućima,
visoko gore među oblacima.
A znam da me ne vole,
baš kao što ni njega ne vole,
okrivljujući ga za sva zla
koja su se poslijednjih godina,
sručila na ovaj naš izopačeni svijet.
Ja lutam noćas maštajući o domu,
domu u kojem ću živjeti bezbrižna,
neopterećena onim što mi nosi
ova siva svakidašnjica,
materijalističkog vremena, izokrenutih vrijednosti.
Sretna sam jer me nitko,
baš nitko,
ne može zaustaviti
na mojem putu,
u mojim lutanjima.
Post je objavljen 24.03.2011. u 18:54 sati.