Nakon divnog spleta okolnosti u kojem je nastala moja poslijednja pjesma "Bunar želja" i prekrasnih komentara podrške i zahvale, te još puno predivnih riječi potpore za našu blogoprijateljicu, uhvatila sam se kako razmišljam o jednoj preljepoj stvari. Svi smo mi stranci jedni drugima. Ulazimo u svjetove koji nam se čine srodni i nailazimo na iskrenu dobrodošlicu. Otvaramo svoja srca i puštamo druge da ulaze u njih, jer osjećamo iskrenu zabrinutost, suosjećanje, razumijevanje.....
Istina, to što se znamo samo virtualno daje neku dodatnu sigurnost da se možemo izraziti spontano, a najvažnije bez ikakvih primisli. Tu smo dobrovoljno, jedni za druge, podrška, rame za plakanje i klauni za smijanje......Nitko nas ne prisiljava na susrete, nitko nam ne brani da se jednostavno ne kliknemo, ali.....kad ti je stalo da jedno biće, ma kako se zvalo, izgledalo, gdje god živjelo, kad ti je stalo da učiniš za njega bar nešto.....nemoguće je ne kliknuti i otvoriti svoje srce za njegove muke.
Citirala bih jednu blegericu čiji blog još nisam uspjela posjetiti, ali čim nađem vremena hoću. Dakle upravo me njen komentar koji glasi: "zato i služimo jedni drugima ovdje u "blogosvijetu"..........baš smo svi jedni drugima divna potpora...ja nekad poslije komentara nekako lakše dišem....i sretna sam što imam priliku biti ovdje u ovom svijetu...."
Upravo savršenim riječima opisala je moje osjećaje kada pročitam prekrasne komentare, bilo na svoj ili na nečiji tuđi post i stoga joj se zahvaljujem na tome. Nadam se da mi neće zamjeriti što sam joj ukrala komentar.
Sad dolazim na misao vodilju, koja me i potakla na pisanje današnjeg posta. Voljela bih da je tako i u "stvarnom" životu. Da čovjek bude čovjeku čovjek, a ne vuk. Da prestanemo sa besmislenim svađama, natjecanjima, podmetanjima.....
Da ne moraš uvijek gledati preko ramena, što ti iza leđa radi susjed, rođak, "prijatelj"......Da se ne moraš uvijek pitati koliko su nečije namjere iskrene......Život je samo jedan i živimo ga onda onako kako nam je dano. Ne živimo tuđe živote, jer dovoljan nam je i ovaj koji imamo. Koliko god imali vremena, "odradimo" taj posao pošteno, onako kako najbolje znamo.
Post je objavljen 24.03.2011. u 17:23 sati.