Zabrinjavajuća geo-politička vijest prije Jasmin-revolucije u Tunisu u Egiptu bila je vijest o teškom incidentu na korejsko-korejskoj granici kada je komunistički Sjeverna Koreja koncem 2010. godine ispalila na teritorij demokratske Južne Koreje (jedan otok Republike Koreje nadomak granici sa Sjevernom Korejom) 200 topovskih granata. S obzirom da do danas komunistički Sjever i anti-komunistički Jug nisu potpisali mir nego se nalaze u ratnom stanju zvano primirje, rat na korejskome poluotoku može iznova započeti u svakom trenutku, sreća po čovječanstvo je što nije izbio jer može dovest do 3. svjetskog rata, iako upravo krizno područje korejskoga poluotoka može nekoj svjetskoj sili, bilo komunističkoj Kini, bilo liberalnom Zapadu, ili neokomunističkoj Rusiji, poslužiti kao casus belli odnosno kao izgovor za rat.
Podijeljenost korejskoga poluotoka potječe iz razdoblja nakon Drugog svjetskog rata kada je nakon pobjede Saveznika nad Japanom (kapitulacija Japana nakon atomskog napada i uništenja japanskih gradova Hirošime i Nagasaki, koji je zapovijedio am. predsjednik Truman, i time se upisao u red zločinaca 20. stoljeća), i prestanka japanske okupacije Koreje, za vrijeme koje je koreanski narod patio, nastavljen građanski rat u Kini između nacionalista, predvođenih generalom Čang Kaj Šekom, koji je bio dio antifašističke koalicije u Drugom svjetskom ratu, i komunista pod vodstvom Mao Ce Tunga. Kao i u Rusiji u vrijeme Oktobarske revolucije, koju su poticali njemačka i britanska vlada, svaka iz svojih zasebnih interesa, kada je Zapad u ključnom trenutku građanskog rata u Rusiji (1918. – 1920.) ostavio ruske anti-komunističke snage na cjedilu, i zauzvrat u toj prljavoj trgovini od Lenjinova boljševičkoga režima dobio koncesiju za crpljenje svjetskih rezervi nafte na Kavkazu (koncesiju je dobila familija Rockefeller), tako je liberalni Zapad na cjedilu ostavio i svoje saveznike iz Drugog svjetskog rata, nacionalističke snage u Kini, tako da su na koncu, nakon desetljeća građanskog rata u Kini, godine 1949. pobijedili kineski komunisti; poražene nacionalističke snage izbjegle su na kineski otok Tajvan, od kojega su učinili dalekoistočnoga “tigra“ odnosno jednu od najrazvijenijih zemalja na svijetu; sve do detentea (zatopljenja odnosa između Zapada i Istoka (Sovjetskog Saveza) je kineska nezavisna država Tajvan imala stalno mjesto u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, međutim, Kissingerovom geo-politikom je iz VS izbačen Tajvan, i primljena komunistička “Narodna Republika Kina“. (Razlog: trgovina, profit.)
Procjena liberalnog Zapada je da su komunisti uvijek manji konkurentni od nacionalista jer nacionalisti čuvaju od rasprodaje narodna gospodarstva i brane nezavisnost svojih zemalja, dok komnunisti kao internacionalisti, a internacionalisti su i krupni kapitalisti, u pravilu ne mare za nacionalne interese, a pad Berlinskog zida je dokazao u kojoj mjeri su bivši komunisti spremni brzi i jeftino se prodati liberalnom Zapadu koji je uvijek banalizirao staljinističke režime, i spinovima u mas-medijima stalno vrtio ploču o opasnostima od fašizma, iako je upravo Zapad stvorio i komunizam, i fašizam odnosno obje totalitarne ideologije imaju svoj uzrok u nečovječnom krupnom kapitalizmu koji počiva na ideologiji liberalizma koja kao cilj ima slobodno tržište, a kao konačnu pobjedu ima u cilju profit bez granica za kojim teže zapadne banke, personificirane Wall Streetom i Londonskim bankama koje čine anglo-američku osovinu, gotovo se može reći osovinu zla što je pokazala tzv. Svjetska financijsko-gospodarska kriza koja je izbila 2008. i koja je u stvarnosti bila kriza liberalnog Zapada jer Rusiju i Kinu nije pogodila pošto te zemlje nisu pupčanom vrpcom vezane za newyorški “Wall Street“ i londonski “City“.
Liberalni Zapad, fašizam, i GMO
Zapadni bankari su financirali Mussolinijev fašistički režim, i Hitlerov nacistički režim sa kojim ga je povezivao i rasizam putem para-znanosti eugenike koja je nakon Drugog svjetskog rata preimenovana u genetiku; najperfidniji rezultati eugeničke genetike su Genetski modificirani organizmi (GMO) koji izazivaju rak u životinja i ljudi, i mijenjaju DNK-strukturu biljaka i ljudskih bića i životinja, što je takvo prokleto dostignuće koje predstavlja oružje protiv slobodoljubivih ljudi na cijelome svijetu. Europska unija je uvela pravo za anglo-američke tvrtke (jer one imaju monopol na GMO), da distribuiraju genetski modificirane organizme na području Europske unije. Korištenjem GMO-sjemena automatski dolazi do kontaminacije poljoprivredne površine za razdoblje od 50 godina, a uzrok je uporaba otrovnih pesticida koji štite GMO-sjeme od uništenja. Što znači genetika? Diranje u Božiju kreaciju, što znači da se čovjek stavlja iznad Svevišnjeg!
Hrvati su postali tipične žrtve Zapadne politike, s obzirom da su komunisti preuzeli vlast nakon pada Berlinskog zida i sloma komunizma, tako da se bivši komunisti vrte na vlasti pod različitim imenima kojima prikrivaju svoju komunističku prošlost, a najčešće se koriste pojmom antifašizma kada opisuju sebe, što bi bilo isto kao da vuk kaže da je janje.
Držeći pod svaku cijenu, čak i cijenu političkih ubojstava i progona, vlast, bivši komunisti u Hrvatskoj, raspoređeni u svim institucijama nezavisne i samostalne Hrvatske, svim silama, ne birajući sredstva da dođu do cilja, ruše hrvatski suverenitet, gurajući je u Europsku uniju, i pristajući na izdaju nacionalnih interesa kada su u pitanju teritorijalne granice, i u vezi suradnje s međunarodnim haaškim sudom za ratne zločine na području bivše Jugoslavije, ICTY. Bivši komunisti izgrađuju lažnu demokraciju, nameću zapadnu liberalnu demokraciju koja je u Hrvatskoj protuustavna jer Ustav RH ne propisuje kao obveznu ideologiju liberalizma, i okupiraju masovne medije koje su oteli od naroda (kao na pr. HTV), i u nepoštenoj pretvorbi i privatizaciji prigrabili društvene i javne tvrtke, stjecajući velika bogatstva, izdali su doduše svoju marksističku ideologiju, postavši kapitalistima, ali dobivši od Zapada pomilovanje za sve zločine koje su u totalitarnom komunizmu Titove Jugoslavije počinili jer su Zapadu prodali gotovo sve hrvatske banke, i pristali na svaki diktat koji stiže iz Bruxellesa ili Washingtona, te popuštajući slovenskim eks-komunistima iz Republike Slovenije, i iz Srbije koja i ne krije svoje velikosrpske aspiracije prema susjednim zemljama, iako je devedesetih ratovala i sve ratove izgubila, ali za zelenim stolom se Beograd vraća preko leđa Hrvatske opet na vodeću poziciju “lidera u regionu“.
Dana 10. travnja je prva obljetnica pada poljskog predsjedničkog zrakoplova kod Katynske šume u Rusiji, i pogibije cvijeta demokratske i nacionalne Poljske (kod Katynske šume je sovjetska tajna policija NKVD godine 1940., čiji je Tito bio doušnik “Valter“, pobila antifašističke oficire-ratne zarobljenike poljske vojske, poljski predsjednički zrakoplov letio je na komemoraciju poljskim žrtvama komunizma); odmah nakon te tragedije, za koju se ne isključuje da predstavlja atentat na poljsko vodstvo koje je simbolizirao demokratski nacionalistički predsjednik Kaczinski, koji je, ako je počinjen, prije skovan na Zapadu nego u Rusiji, je na predsjedničkim izborima u Poljskoj pobijedio jedan bivši komunist koji je postao novopečeni “liberal“, i odmah se promijenila slika u zapadnim medijima o Republici Poljskoj koja više nije “zadrta“, “nacionalistička“, “čudna“, jer se Poljska “otvorila“, t.j. otvorena su vrata za tzv. slobodno tržište i liberalizaciju trgovine, odnosno prodor zapadnih tvrtki i liberalizaciju poljskog državnog i nacionalnog bogatstva odnosno rasprodaju istih. Brzo su zaboravljeni “grijesi“ bivšega pokojnoga predsjednika u vidu većih nacionalnih prava Poljske u upravljačkoj strukturi Europske unije za koja se izborio, dok bivši komunisti u Poljskoj nisu zainteresirani za jačanje Poljske unutar EU.
Nakon korejske krize, koja sa ispaljenih 200 granata na Južnu Koreju nije završena, dogodila se geo-politička lavina na Bliskom istoku, naime, iz “čista mira“ su se pobunili Tunižani protiv svoje, i Egipćani protiv svoje autoritarne vlasti s kojom je Zapad bez problema surađivao, jer ljudska prava su nazočna samo u zapadnim medijima, ali ne i u politici Zapada (EU, Velike Britanije i S.A.D. i NATO).
U Egiptu je vlast preuzeo opet Zapad jer je vlast u narodnoj revoluciji nakon rušenja predsjednika-diktatora Mubaraka preuzela egipatska vojska koja od Sjedinjenih Američkih Država dobiva svake godine najmanje jednu milijardu dolara pomoći. U Tunisu, gdje su pak najzainteresiraniji Nijemci, je također srušen stari režim, te se očekuju demokratski izbori i demokratski ustav u toj sjevernoafričkoj zemlji, kao i u Egiptu. Najzanimljiviji slučaj je, međutim, Libija.
Libijski diktator Moamer El-Gadafi je vođa revolucije koju je kao pukovnik libijske vojske pokrenuo prije 40 godina u državnom udaru, zbacivši s vlasti kraljevsku vlast koja je vladala nakon kolonizacije te zemlje od strane fašističke Kraljevine Italije, i međunarodni je terorist (dokazano je da je libijski režim Gadafija u jednoj discoteci u Berlinu postavio bombu radi eliminacije libijskih oporbenjaka, i rušeći jedan američki putnički zrakoplov iznad Škotske, te pomažući palestinski PLO itd.) koji se bio nagodio sa Zapadom, sada je iznenada sa Zapadom u sukobu, u ratu.
Predsjedniku Obami je libijski rat pak treći rat u koji je uvućen, pored onog u Afganistanu i Iraku. Pošto zapovjedništvo za zračne napade na Libiju od Francuske preuzima NATO, jadranska Republika Hrvatska je kao članica Sjevernoatlantskoga saveza, opet u ratu, već po drugi puta nakon Afganistana. NATO je, naime, nakon pada Berlinskog zida postao batina u rukama anglo-američkih naftnih tvrtki i banaka s Wall Streea i Londona.
U NATO nas je 2009. godine učlanio korumpirani bivši premijer Ivo Sanader, jer, sjećamo se, nije bilo referenduma o tom važnom pitanju.
Bivši komunisti su u dva mandata predsjednika Mesića, inače, Hrvatsku vojsku sa 50 tisuća vojnika smanjili na 5 tisuća ili dvije brigade, a od toga se jedna bojna bori u Afganistanu.
NATO napada Libiju pod mandatom Ujedinjenih naroda, što je očito bila trgovina u Vijeću sigurnosti sa Rusijom i Kinom, koje nisu stavile veto, tako da možemo uskoro očekivati neki ruski i kineski prodor u svijetu na koji Zapad neće reagirat, po načelu da jedna ruka drugu mije.
Ljudska prava i demokracija su, naravno, u prvom planu zapadnih medija kad je u pitanju Libija, ali samo krinka da se anglo-američke naftne tvrtke dokopaju libijske nafte, jer je Gadafi sa Talijanima i Nijemcima potpisao važne ugovore o crpljenju i isporuci nafte. (Libija je Njemačkoj, primjerice, druga zemlja po izvozu nafte.)
Njemačka je, kao nestalna članica u Vijeću sigurnost OUN ostala neutralna, dakle, nije glasovala ZA ni PROTIV nego je bila suzdržana, i u međuvremenu je povukla svoju ratnu mornaricu iz Sredozemlja.
Došlo je do treći puta do pucanja Zapadnog vojno-političkog saveza NATO, prvi puta na pitanju velikosrpske agresije kada su Englezi pravili problema, štiteći Slobodana Miloševića, drugi puta u agresiji na Irak kada se NATO međusobno posvađao zbog Turske koja je aktivirala čl. 5. i zatražila pomoć koju su joj neke članice demonstrativno uskratile, i sada u ratu protiv Libije i diktatora Gadafija, koji je zločinac isto kao i diktator Sadam Husein, ali s tim zločincima je Zapad desetljećima odlično surađivao, sve dok se zločinci nisu pobunili i okrenuli ploču, okrenuvši nekim zapadnim zemljama leđa.
Ovo je drugi puta nakon pada Berlinskog zida da se Njemačka “pobunila“ protiv anglo-američkoga diktata, prvi puta na pitanju Hrvatske kada je kancelar Helmut Kohl dao nalog njemačkoj vladi da prizna hrvatsku nezavisnost.
Formiraju se novi geo-političkik odnosi na Zapadu, na jednoj strani strateški saveznici S.A.D. i Velika Britanija, uz Francusku, i na drugoj strani Njemačka i Italija, vodeće članice Osovine iz Drugog svjetskog rata, s tim da je Rusija sada na strani Njemačke s kojom godišnje potpiše 20 000 gospodarsko-poslovnih ugovora.
Analitičar svjetske geo-politike iz Texasa, ali sa mjestom boravka u Njemačkoj, g. F. William Engdahl, potvrdio je u razgovoru za zagrebačku televiziju NOVA TV, da je rat protiv Libije anglo-američki skok u Sjevernu Afriku i “Novi Bliski istok“ radi rezerviranja strateških rezervi nafte, te ova strategija predstavlja nastavak na strategiju Puta svile (vidi zakon američkog Kongresa o tome, Silk Road Act) čija je središnja točka Afganistan, i borba za prevlast s Rusijom oko bivših azijskih sovjetski republika, bogate naftom i plinom. Put do ostvarenja obje strategije popločan je krvlju nevinih naroda, i na tragu “demokratskog globalizma“ (proklamiran od UN 2000. godine) koji nema veze sa demokracijom ali ima sa globalizmom, sa stvaranjem globalnog carstva.
Anti-globalistički pokreti, kao na pr zagrebački prosvjedi, su odgovor na pošast globalizacije, na tzv. liberalizaciju trgovine, i gubitak radnih mjesta s njom povezana, kao i gubitak časti i dostojanstva opljačkanih građana Republike Hrvatske u kojoj parlamentarna opozicija i vladajuća koalicija predstavljaju marionete Zapada, i pošto narodu nemaju što za ponudit, nude medijske spinove i priče o Titu, a što je na tragu u Londonu stvorene jugo-sfere.
General Ante Gotovina između čekića i nakovnja globalizma
Na globalnom planu je i haaški sud ICTY, kojim upravljaju na daljinski upravljač iz Londona i Washingtona, te se očekuje 15. travnja 2011. presuda generalu Anti Gotovini.
Iako tužiteljstvo toga tribunala, na koji se na raznorazne načine vrši politički pritisak, nije podnijelo niti jedan jedini dokaz za navodnu Gotovininu krivnju , a braniteljska momčad gen. Gotovine podastrijela masu dokaza o njegovoj nevinosti, odnosno o tome da Republika Hrvatska odnosno hrvatska vlada pobunjene Srbe nije u Oluji “etnički očistila“, naime, srpsko pučanstvo sa bivših okupiranih područja RH je etnički očistio beogradski režim Slobodana Miloševića, i za to licemjerno optužio Hrvate, može očekivati oslobađajuću presudu, ali ne zato što je hrvatski general, nego zato što S.A.D. moraju čuvati svoj obraz, jer S.A.D. (predsjednik Clinton) su bile “kum“ Oluji, osim ako su se Englezi pobrinuli sa svojim specijalnim vezama u Washingtonu da Amerikanci sami sebe popišaju, pa general bude osuđen kao da je ratni zločinac. Nadajmo se da Amerikanci ne pišaju u vjetar.
Crni blog komunizma, CBK, u Zagrebu, 23. 3. 2011.
Post je objavljen 23.03.2011. u 22:20 sati.