Dok se s balkona vraćam u sobu na nastavak pisanja, razmišljam o ljudskoj gluposti i nemarnosti. Razlog je tomu gradska rasvjeta, koju je neka budala upalila pola sata prije početka prvog sumraka. Ako znamo jačinu uličnih žarulja i to pomnožimo s brojem rasvjetnih mjesta, za tih pola sata dobijemo iznos od kojeg možete imati samo glavobolju. Ali, koga je briga za to. Srdit, jer se taj novac mogao pametnije iskoristiti, pripalim novu cigaretu svjestan da je od prijašnje, prošlo manje od deset minuta.
I ta glupost s prerano upaljenim svijetlima, podsjeti me na slične, od 1945. godine ponavljane gluposti o svjetlijoj budućnosti. Zato se danas pitam slušajući identične izjave, gdje je zapravo granica ljudske naivnosti ? Zbog kojeg smo to razloga bili naivni i godinama gutali takve gluposti.
Ni nakon godina i godina razmišljanja, ne mogu pronaći pravi odgovor.
A danas kao umirovljenik, unatoč obećanoj svjetlijoj budućnosti, sve slabije vidim. Uporno i dosadno i dalje tvrdim, kako moram nositi naočale da bih bolje vidio. I do dana današnjeg mi nije jasno, što je tu po srijedi. Je li ta svjetlija budućnost potamnila, ili je ne vidim zbog starosti ? Iako ne znam odgovor, ipak me zanima, koliko još trebam čekati ! Samo molim, bez nepotrebnih fraza. Bojim se, da ih zbog starosti neću razumjeti.
A onda mi prosvijetli ! I tada shvatim; davno obećana budućnost je stigla, samo je mi obični smrtnici ne zamjećujemo ! A kud ćeš boljeg dokaza kako smo u nju dobrano zakoračili nego što je, prerano upaljena gradska rasvjeta. Kad napokon shvatim, od ganuća niz obraz, sama mi suza krenu. Radosnica.
Za sad je to prvi i mali korak. Samo moramo biti strpljivi. Jer, ne kaže se uzalud, tko čeka taj dočeka ! Možda za godinu ili dvije, bude li sreće, pa i rasvjetu cijelog dana.
Ali, kao nepopravljivo uvjeren skeptik, moram nešto i dodati. Ipak me brine i kopka cijena te svjetlije sadašnjosti.
Kako ne bi sve izgledalo tako kako je, nazove me telefonom prije neki dan mali lukavi i pokvareni Blizanac i ispriča zanimljiv način uspavljivanja a koji se dobro uklopi u gore izrečene gluposti.
- Znaš, popodne sam išla spavati. Pjevala sam si neku pjesmicu, da ne mislim što je sve danas bilo, jer ne bih mogla zaspati !
Moram priznati; takav način uspavljivanja nisam još probao. Zato joj kratko nabacim, neka to čuva za se, jer bi joj netko mogao ukrasti ideju i tako zaraditi brdo novaca.
- Baš ! - bio je jedini odgovor.
Jednog se lijepog dana, mali lukavi i pokvareni Blizanac posvađa sa sestricom Jelenom. Razlog, jednostavan. Jelena joj ne da mobitel, već ga negdje skrije i kao usput veli, da ne zna gdje je.
E, tu se naša Jelena prevari, jer zanemari najvažniju stvar. A to je, da su mali lukavi i pokvareni Blizanci, snalažljiva i bistra stvorenja.
Dora hitro skoči do glavnog telefona, okrenu Jelenin broj mobitela i kada ovaj zazvoni, prkosno izgovori:
- Evo ti ga, tu je ! Ne treba mi ! - i slavodobitno preda mobitel sestri.
Kako bi na najbolji mogući način shvatili rad mozga u malih lukavih i pokvarenih Blizanaca, navodim jedan od brojnih primjera.
Bratić Sanjin, njegov stariji brat Mladen te Jelena i Dora, igraju se igre slova. Netko izgovori jedno od slova i svi moraju po tom slovu izreći žensko ime. Jelena izabere slovo " P ".
Mladen veli:
- Petra !
- Paula - veli Jelena.
- Piroška - izreče bratić Sanjin.
Mali lukavi i pokvareni Blizanac se zamisli i nakon dosta mozganja izjavi:
- Pizza !
Svi prasnu u smijeh i u glas izgovore kako to nije žensko ime, već jelo. Na to mali lukavi i pokvareni Blizanac uvrijeđeno izjavi:
- Pa što ? I piroška se jede !?
E, pa sad ti budi pametan.
Drugi put, mali lukavi i pokvareni Blizanac je na samo njima svojstven način pokazao, kako život zna biti nepravedan. Sjedi jedno vrijeme na kauču prekriženih nogu, kad sila Boga ne moli, te skoči do zahoda.
Nakon povratka, sjede na isto mjesto, no ubrzo zaplaka. To i ne bi najgore, da za sve vrijeme plača ne zatraži od mame, neka joj pokaže kako je prije sjedila prekriženih nogu. Mama na to odgovori:
- Ne znam kako si prije sjedila. I nije mi jasno zašto plačeš ? - naivno će.
- Zato, jer kad sam se vratila, nisam mogla pronaći onaj prijašnji položaj ! - sva nesretna će Dora.
Eto, tu vam je kao na pladnju, izložen rad njihovih sivih moždanih stanica. No usprkos tomu, slijedeće večeri uzvrati riječima, zbog kojih vrijedi postati roditelj.
Te večeri, dobra mama Kika spremi našeg malog lukavog i pokvarenog Blizanca za spavanje. Leži ona jedno vrijeme u sobi a onda me zazove. Kad joj priđem, upita:
- A gdje je mama ?
Mama prispije i Dora zatraži poljubac za laku noć. Kad je poljubi, okrene se k meni i slavodobitno izusti:
- Vidiš, to je ljubav !
Kratko i jasno. Bez suvišnih riječi.
Bliži se kraj. Još malo pa nema više.
Post je objavljen 23.03.2011. u 19:32 sati.