Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/zapisiizdzepa

Marketing

Behara

Image and video hosting by TinyPic



Više ni proljeća proljetna nisu. Zrak gust,
nešto što nije kisik, što gori,
lebdi iznad betonske pustopoljine.
Oči bolne su. Natpis kaže:
Vjeruj. Promijeni. Crkni.

Zašto naglas govoriti 'nisam sretna'?

Više ni proljeća ne mirišu na ljubičice.
Kao stoka stali da se napijemo mulja,
pojedemo nečija govna, đubre,
ugrizemo se za obraz iznutra,
pljunemo krvi i pravimo se da nije ništa
dok izgovaramo sljedeću rečenicu.

Kroz plastične se prizme lome kosti
Vulgate i Gilgameša i Carmine Burane
i Uliksa, Odiseja i Kandinskog i Domaćinskog
i onoga potoka u kojemu si se umalo udavila kao dijete.

Više ni proljeća nisu kao '79.,
kad su pjevali o cvrkutu plastičnih ptica,
prije ulaska u antologije, anale i ine ljestvice
najnajboljih, najnajpjevanijih.
Sada to jest, ne moraš daleko slušati
da bi osjetio miris suza iz Japana,
smrad vriska uličnog nespokoja.

Rjepnin se ponovno ubija svakoga predvečerja,
Emma Zunz svake noći gubi nevinost
i odlazi krvavih ruku dugo, daleko,
Sadako više ništa ne želi,
a ždralovi su ostali na nitima visjeti sa stropova.

Više ni proljeća ne vide labudove.

Muštikle su se začepile od žute pljuvačke
i rizične koncentracije urina
i gubljenja nevinosti po haustorima
uz glavnu cestu.

Proljeće je postalo sjećanje iz djetinjstva,
kao i snijeg što napada do metra
pa si malen i ne znaš kamo bi,
ali sretan i praviš anđela u snijegu.
Navečer izmoliš očenaše i zadravomarije,
pozdraviš anđelačuvaramilog
i vjeruješ u priču kako si noću letio sobom
s pletenom suknjom na ramenima mjesto plašta.

Više ni ždralovi nisu proljeća,
ni ljubičice, ni proljeća.





Post je objavljen 22.03.2011. u 10:30 sati.