Gledam ti puninu
što joj ni moja šaka
ni provalija zemaljska
ništa oduzeti ne mogu
Punina koja mreškanjem
i hucima naleta
postojano nebo odsijava
prima i daje
osluškuje
U svim licima ogledana
kao tajna
što otajenjem diše
glazbom obojana
srcem grijana
bistra
Nezasitnog pogleda
tvoju dubinu
valima prebirem
od punine primam
i samo dok je dajem
njoj pripadam
živim
Ljiljana Katić, 20.3.2011.
Post je objavljen 21.03.2011. u 12:15 sati.