PAD NEOLIBERALIZMA
Neke napomene
Pogled na aktualnu krizu zbunjuje gotovo
općenito najšire slojeve stanovništva, stručnjake, poslovne ljude, pa i znanstvenike, budući da se ona dogodila u razdoblju naglašene ekspanzije svijetskog gospodarstva, vidnog rasta standarda i obilja kapitala.Također, kriza je nastupila bez vidljivih simptoma, naglo, što se u uvjetima širenja informatičkog društva na globalnoj razini nije moglo ni izdaleka pretpostaviti. Njena interpretacija logikom gospodarskog ciklusa isto je tako nevjerodostojna, jer prema Kondratjevoj cikličkoj periodici završetak prve decenije 21. stoljeća obilježava uzlazni gospodarski ciklus..Gotovo je sa sigurnošću moguće ustvrditi, kako kriza nije bila planirana jer razvidno ne odgovara nikomu. Razvijene zemlje plaćaju najvišu cijenu, kapital zemalja bogatih energentima topi se također, a stope rasta zemalja u ekspanziji bivaju reducirane. Za razliku od aktualne krize, zadanja ozbiljna kriza, ona iz 1973. godine, bila je pomno planirana budući da je imala idejno utemeljenje u teoriji A. Emanuella o nejednakoj razmjeni i politički oslonac u zemljama proizvođačima nafte. Prema teoriji spomenutog autora, u razdoblju vladanja sedam velikih kompanija(sedam sestara) nad energetskim izvorima svijeta nakon Drugog svijetskog vrijednost energenata bila je podcijenjena. Nacionalizacijom naftnih izvora nastupio je, tvrdio je on, trenutak ispravljanja te nepravde, što je rezultiralo odlukom o jednokratnom povećanju cijena nafte u jesen 1973. godine. Pa ipak i ta se kriza pokazala kao opća nepogoda obrušivši se na globalno gospodarstvo gotovo posvuda.Posljedice te iste krize nalaze se i u korjenu aktualne krize, jer su reakcije na naftni udar tada rezultirale širenjem moći dolara(eurodolari), supstitucijom nafttnog energenta i posljedično zamrzavanjem cijena nafte i sirovina te u konačnici raslojavanjem svijetskog bogatstva na štetu nerazvijenih zemalja. Također, što je još teže, tada uspostavljenom doktrinarnom i političkom konstelacijom stvorena je idejna i materijalna osnovica za neobuzdani uspon neoliberalizma kao unisono prihvaćene ideje i prakse.Jer kada se tijekom sedamdesetih godina urušio koncept keynesove kapitalističke države uslijed tehnološkog napretka koji je, s jedne strane, priprijetio hiperprodukcijom, a s druge strane skokom jediničnih troškova, odnosom padom profita, postalo je jasno kako je era industrijalizacije završena. Gospodarski potencijali i investicijska aktivnost okrenuti su tada prema razvoju tržišta i nastupila je era tercijarizacije.Aksiomatski se u tim uvjetima kao imperativ nametnuo izvoz znanja u nerazvijene zemlje i uvoz rada iz tih zemalja. Istodobno te je procese zakonito pratila tržišna liberalizacija i to na svim njegovim segmentima- robe i usluge, kapital, radna snaga. Valja naglasiti, kako je već na poćetku bilo jasno da zbog golemih razlika u poziciji razvijenosti pojedinih djelova svijeta, zahtjev u pogledu mobilnosti radne snage neće biti ostvaren, što je razumljivo upozoravalo na nekoherentnost neoliberalnog koncepta u cjelosti. Međutim, nakon desetljeća napretka jednog takvog razmjenskog obrasca zemlje u razvoju su svladale izazove tehnologije i organizacije, i uz proces priljeva kapitala otvoren je i proces apsorpcije znanja u tim zemljama. Za razvijene zemlje to je znaćilo usporavanje rasta, a za SAD-e i financijski sustav svijeta, ulazak u krizu.Rječju, globalno ravnovjesje, temeljeno na međusobnom tijeku znanja i rada(razvijeni-nerazvijeni) brutalno je urušeno.
Korjeni nestabilnosti
Svaka financijska kriza, već onkologijski u zatvorenom sustavu gledano(onome koji ravnovjesje ponude i potražnje uspostavlja bez vanjskog posredovanja što suvremeni globalni sustav u svakom slučaju je) uzrokovana je činiteljem realne ekonomije.Naime novac, bez obzira na prirodnu sklonost multiplikaciji ex nihilo, uvijek je u gospodarskom procesu izvedenica podređena kategoriji materijalnih vrijednosti.Sve poznate globalne krize to su potvrdile. Tako je kriza 1930. bila izazvana hiperprodukcijom,a kriza 1973. skokom cijene nafte temeljenoj na političkim odlukama . Naime kriza 1930. godine rezultirala je odlukom monetarnih vlasti u pravcu kontrakcije navca, što je slomilo burzu.Kriza pak iz 1973. godine uzrokovana cijenom nafte izazvala je kreditnu ekspanziju( eurodolari) te, zaduženje zemalja Trećeg svijeta i svijeta Socijalizma čiji terms of trade je ostvario negativne vrijednosti , što je u konačnici dovelo do dužničke krize. Svi ti razlozi upućuju na zaključak, kako je u prosudbi aktualne krize nužna interaktivna elaboracija financijskog i realnog sektora. Za razliku od takvog zahtijeva analize koje su redovito u uporabi identificiraju nekontroliranom multiplikaciju novca kao temeljnog uzročnika krize, pa se njihovi zaključci via facti svode na konstataciju o tome, kako je poništavanjem multiplikacijskih učinaka moguće doći do realnih novčanih vrijednosti.Opasnost takvih prosudbi leži upravo u već prethodno spomenutoj zakonitosti o financijskom svijetu kao derivatu svijeta realne ekonomije. Slijedom te zakonitosti lako je moguće zaključiti kako je svijetski novac moguće relativno brzo restrukturirati, ali to isto nije moguće učiniti kada se radi o svijetu realne ekonomije. U tom kontekstu treba shvatiti, kako ad hoc državne intervencije u financijski sustav, ukoliko ne nose promjene u strukturi realnog sektora, znaće tek anticipaciju državnog duga i stvaranje proračunskog deficita u budućnosti, s tim što nova i ciljana instutucionalna alokacija novca biva promašena.
Posljedice i uzroci
Zaključak koji iz prethodnog slijedi glasi dakle, kako je i postojeća kriza uzrokovana činiteljima realne ekonomije.U tako definiranom kontekstu nužno je postaviti neka pitanja i polučiti relevantne odgovore. Prvo pitanje glasi, zašto bi bila validna tvrdnja o tome, kako je kriza izazvana potonućem tržišta sekundarnih kredita u SAD-u? Ako je to tržište izazvalo krizu postavlja se najprije pitanje, zašto baš sada? Zašto ne prije pet godina kada je isto tako bilo suspektno kao danas, ili pak zašto ne za pet godina kada bi se posljedice mogle tumačiti razlozima eventualnog usporavanja rasta do kojeg bi možda došlo?Činjenice nas dalje vode do zaključka kako dužnici nisu mogli vračati kredite u jednom trenutku. Opet se otvara pitanje, zašto? Razloge tog dužničkog udara nalazimo, tvrdi se,u inflaciji, što naravno komplicira odgovore budući da prosljeđuje kako je ona uzrokovana ekspanzijom kredita. Naime, inflacija u uvjetima rasta i pune zaposlenosti, što je bilo obilježje SAD-a, ne vodi zakonito u dužničku krizu zabilježenih razmjera, već može kratkoročno otežati poslovanje i u dužem razdoblju tek oboriti potražnju.Istrajanje na padu tržišta sekundarnih kredita u SAD-u kao uzročnika krize nevjerodostojno je, ali i opasno zbog toga, jer stvara iluziju kako su uzročnici krize financijske prirode, odnosno posljedićno rezultanta moralnog hazarda. Razloge stoga očito treba tražiti negdje drugdje.
Globalno ravnovjesje
Globalni sustav počevši od 1986. godine(naftni kontrašok) funkcionira kao uravnoteženi mehanizam robno- novčanih odnosa. Na sektoru robe nazočna je cjenovna rigidnost, dok je na sektoru kapitala vidljiva izražena profitabilnost i stalno rastuća novčana ekspanzija koja enormno nadmašuje realni gospodarski potencijal.Budući da USAdolar predstavlja vodeću, i transakcijsku i pričuvnu globalnu valutu, ali i valutu u kojoj se izražavaju cijene nafte i sirovina, to stvara uvjete da se uz gospodarski rast konvergiran cijeni kapitala, osigura opći napredak. Naime cijene energenata i sirovina u razdoblju od Prve naftne krize(1973) pokazivale su silnu oscilatornost što je bilo uzrokovano krizom energetskog sektora izazvanom pretežito političkim razlozima. Stabilizacijom energetskog tržišta, nakon 1986. godine, kada je zaustavljena i kriza dugova, cijene sirovina i energenata također se stabiliziraju, što je omogućilo u nastupajućem gotovo dvadesetgodišnjem razdoblju globalnu sigurnost i visok gospodarski rast u svijetu. Međutim, kako u dužem vremenskom razdoblju zakonito dolazi do strukturnih promjena to odnosi cijene kapitala i cijene robe nisu mogli biti održani(u drugim uvjetima to su bili odnosi cijene kapitala i radne snage) pa je sustav ušao u diskrepancu.U aktualnoj situaciji razlozi poremećaja pojavili su se u ulozi Kine, ali i ostalih Dalekoistoćnih zemalja čija je gospodarska ekspanzija uvjetovana unutarnjim razlozima bila daleko iznad globalnih prosjeka.Potražnja tih zemalja za sirovinama povećala je cijene sirovina i energenata i izazvala inflaciju. Rječju, kriza realnog sektora opet je inicirala financijsku krizu.
Platna bilanca
Međutim kako bi se objasnila kriza u cjelosti treba najprije razložiti funkciju financijskog sustava SAD-a zbog uloge dolara u svijetskim financijama. Naime, tijekom devedesetih godina minulog stoljeća SAD su od zemlje vjerovnika što im je uostalom donijelo valutnu dominaciju, postupno transformirane u zemlju dužnika. To se dogodilo poglavito zbog gospodarske ekspanzije Kine i ostalih Dalekoistoćnih zemalja. Svarajući goleme vanjskoekonomske viškove općenito pa i na tržištu SAD-a one su kupovale dolare i tezaurirale ih stalno povećavajući devizne pričuve čime su osiguravale tržište, kontrolirale dolar(obveznice) i razumljivo, ostvarivale kapitalske prihode. Uostalom one su na to bile strukturno prisiljene(inflacija). Poznato je, odnosno teorijski i empirijski potvrđeno, kako u uvjetima stabilng rasta platnobilančnog suficita, jačanje unutarnje potrošnje rezultira najčešće inflacijom. U SAD-u pak je mehanizam stalnog kumuliranja dugova metodom recikliranja dolara(emisija ex nihilo) pridonijeo enormnim kapitalskim viškovima, budući da je jedan dio kapitala bio realociran u Dalekoistoćne zemlje(zbog pada profitne stope u razvijenim zemljamma izazvane niskom cijenom rada u Kini i tim zemljama), dok je preostali kapital investiran u potrošnju, poglavito nekretnine. Strah od viška kapitala u SAD-u koji je s jedne strane nastao kao posljedica visokih američkih profita u Dalekoistićnim zemljama i Kini, a s druge strane bio uzrokovan brzim obrtom kapitala u zemlji, zbog pretežitih investicija u potrošnju, doveo je do politike niskih kamatnih stopa i eksplozije cijena nekretnina, odnosno gomilanja silnih ekstraprofita na tržištu nekretnina. S jedne strane novac je posuđivan po niskim kamatama, dok su s druge strane nekretnine prodavane po visokim i stalno rastućim cijenama. Zbog toga je i bilo moguće da referentna kamatna stopa padne do vrijednosti od svega 0,5 %.Okolnosti o kojima je riječ govore, kako je cijena kapitala u SAD-u zakonito morala padati, jer bi u protivnom kapital bio pobjegao iz zemlje. Oslonjene na potrošnju, jer su proizvodnju već izgubile, monetarne vlasti SAD-a su isključivo održavale robno-novčano ravnovjesje, što im je uostalom i bila temeljna zadaća. Isto tako te činjenice amnestiraju nositelje monetarne politike u SAD-u, ali i govore u prilog tome, kako se nije radilo o programiranim scenarijima, što smo već prethodno ustvrdili.Uostalom gibanja na računima platnobilančnih salda SAD-a i Kine to najbolje potvrđuju:
mlr US dolara
Godina 2000 2003 2004 2005 2006 2000-2006(kumulativ) indeks
SAD -427 -478 -550 -609 -617 -3535 827
KINA 171 279 355 716 1000 2971 1737
Izvor: OECD
Vidljivo, SAD-e su se morale zaduživati kako bi financirale platnobilančni manjak koji je samo u promatranom razdoblju povećan za preko osam puta, dok je Kina suprotno svoje viškove, koji su povećani za preko sedamnaest puta morala plasirati u strane valute, razumljivo pretežito u dolare.
Naravno to već danas otvara pitanje, koliko su opravdani postupci aktualnog snižavanja kamatnih stopa u razvijenim zemljama, poglavito SAD-u?Jer prema Turgoovoj definiciji , koja kako navodi Schumpeter, nikada nije prevladana, kamatna stopa odražava odnos ponude i potražnje novca, ali i mjeri razinu proizvodnje.Vidljivo ta dva uvjeta ovdje nisu još zadovoljena.Valja podsjetiti, kako Turgoova definicija vrijedi za ravnotežne robno- novčane odnose, gdje pad proizvodnje rezultira viškom novca i padom kamatne stope.U aktualnoj situaciji potražnja za novcem (zbog državnih intervencija u financijski sustav raste), pa pad kamatne stope zakonito vodi u promašenu alokaciju novca(potrošnja)
Dolar i strukturne promjene.
Velike prićuve koje su u dolarima gomilale Dalekoistoćne zemlje uslijed inflatornog su udara uzrokovanog rastom cijena sirovina i nafte i sukladno tome padom dolara počele gubiti vrijednost, što je njihove imaoce okrenulo štednji u drugim valutama(euro), a to je povratno ubrzalo deprecijaciju dolara i dodatno(uz inflaciju) preko povećane cijene kapitala, ubrzalo američku financijsku krizu. Zbog desetogodišnje kapitalske ekspanzije u SAD-u balon financijskih multiplikacija ex nihilo pukao je i razletio se po svijetu kontaminirajući globalni financijski sustav.
Kriza je dakle počela u sektoru realne ekonomije prenijela se na financijsku ekonomiju i najavila povratak u realnu ekonomiju.Strukturni raskorak koji se danas očituju u golemim polarizacijama svjetske gospodarske strukture, dugoročno je neodrživ.Već letimićan pogled na gospodarsku strukturu SAD-a neprijeporna je potvrda tome:
SEKTORI %
Ukupno 100,0
Prerađivačka industrija 12,6
Financije, osiguranja, nekretnine 17,1
Usluge 28,5
Javni sektor 11,7
Ostalo 30,1
Izvor:OECD
Vidljiv je nizak udio prerađivačke industrije u gospodarskoj strukturi koji je u posljednjih petnaestak godina oboren na dvostruko nižu razinu. Usporedo sa smanjenjem sektora prerađivačke industrije padao je udio izvoza u strukturi američkog gospodarstva, pa on danas iznosi zajedno s uslugama tek 11%. Primjerice,Europska Unija, unatoć stalnoj redukciji sektora prerađivačke industrije, uspijela je zadržati njegov udio u ukupnom gospodarstvu na razini od preko 20% što rezultira pozitivnom platnom bilancom i snažnim eurom kao svijetskom valutom. Tome su posebno pridonijele Njemačka i dijelom Francuska, dok su ostale zemlje slijedile američki primjer. Rječju, američki proizvodni kapital realociran je pretežito na područje Dalekoistoćnih zemalja, a gospodarska struktura okrenuta je potrošnji.Razumljivo s pozicija interesa kapitala na taj je naćin osigurana konkurentnost, međutim s izraženo negativnim posljedicama glede ravnoteže sustava u cjelosti. Financijska globalna kriza dakle generirana je krizom odnosa u realnoj ekonomiji, zbog toga nju treba shvatiti kao dugoročnu.Zahvati na području rješavanja te krize kratkoročno mogu polućiti stanovite rezultate na tržištima novca i kapitala, međutim globalno gospodarstvo se mora suočiti s gore opisanim srtukturnim raskorakom koji predstavlja opću determinantu krize zbog udjela SAD-a od preko 20% u strukturi svijetskog gospodarstva i položaja dolara kao vodeće valute.U potpunosti je razvidno kako sanacija američkog gospodarstva i financija, a razumljivo na taj naćin i globalnog gospodarstva, može biti dugoročno ostvarena samo reindustrijalizacijom njene strukture. Konzekventno to postaje i središnje političko pitanje budući da je kripni kapital ove zemlje doveo upravo do krize.
Međutim za razliku od realnog, svijetski monetarni sustav promptno je neodrživ. Zbog toga vremenska diskrepanca u restrukturaciji tog sustava predstavlja najveći izazov stratega suvremenog svijeta.Ovdje se otvaraju brojna pitanja glede funkcije tog sustava. Povijesna iskustva govore, kako dominacija jedne valute na razini globalnih financija nije dobra budući da redovito završava deformacijom kriterijalnog sustava. Uvremenu vladavine metalnog novca tu deformaciju izazivalo je smanjenje udjela plemenitog metala u novčanoj leguri, a u vremenu papirnatog novca nasrazmjer između novčane mjere vrijednosti i gospodarskog potencijala, što engleska funta i američki dolar svijedoće tijekom 20. i na početku 21. stoljeća. Možda je potrebno politički depersonalizirati novac, stvarajući istodobno svijetski novac? Međutim kriza otvara još puno teže pitanje, ono o pretnji strukturnog raskoraka između razvijenog i svijeta u razvoju. Radi se povezano s tim o zahtjevu glede kontrole gibanja kapitala, odnosno njegove cijene, ali i o pitanjima socijalne i ekološke karte svijeta, za što su nužni doktrinarni odgovori.
Modelska interpretacija
U namjeri da prethodno iznesena stajališta teorijski verificiramo, izradili smo odgovarajući model funkcioniranja svjetskog gospodarstva.-Model počiva na rikardijanskom načelu relativnih poredbenih prednosti u međunarodnoj razmjeni i sukladno tomu na zaključku o prednostima koje razmjena pruža svim sudionicima. Poznato je kako Ricardov model relativnih poredbenih prednosti- za razliku od Smithovog koji istraje na apsolutnim poredbenim prednostima, što kao načelo usvaja upravo recentna neoliberalna praksa, koja na taj naćin ostvaruje gotovo potpunu globalnu mobilnost kapitala i neograničenu profitnu motivaciju neovisno o nacionalnim granicama-nositeljima međunarodne razmjene istiće nacionalne države, budući da one unutarnjom faktorskom kombinacijom profiliraju kriterije svijetske konkurentnosti. Slikovito, prema Smithu, konkurentnost, a time i motivaciju na svijetskom tržištu, ostvaruje svaki onaj subjekt koji ima najviši stupanj konkurentnosti na svijetskom tržištu. Usvajanje tog naćela vodi do harmonične svijetske podijele rada.Ricardo pak tvrdi kako države kao subjekti međunarodne razmjene, neovisno o stupnju konkurentnosti svojih subjekata, kombiniraju faktorske troškove(biraju proizvodnje) i preko valutnog korektiva kojim prevladavaju nacionalni stupanj konkurentnosti(intervalutarne vrijednosti) razvijaju motivaciju u pogledu međunarodne razmjene. Profitni motiv izveden je iz neoklasične doktrine koja pridaje konkurentsku prednost nižoj cijeni radne snage, ceteris paribus.
-Formacija modela svedena je na uvjete zatvorenog sustava u kojem postoje isključivo dva subjekta. Modelska profilacija zasnovana je na zaključku o tome, kako su aktualnu financijsku krizu, koja se postupno otkriva kao kriza realnog sektora, uzrokovale dvije najmoćnije globalne integracije, SAD i Dalekoistoćne zemlje, poglavito Kina.Toj razini nacionalnih bogatstava i odnosa snaga prilagođene su modelske kategorije vrijednosnog sustava.
-Dinamika modela razvijena je na statičnoj strukturi vrijednosti, što znaći, da relativni odnosi vrijednosti ostaju nepromjenjeni. Pa tako na njih isključivo utjeće eksterna varijabla.
-Radi modelske elegancije(čitljivosti) vrijednosne varijable su visoko integrirane i na taj naćin funkcionalno istaknute. Tako je nacionalno gospodarstvo predstavljeno vrijednošću BDP , a saldo razmjene valutom subjekta A(dolar).
MODEL Početna pozicija
BDP=trošak Saldo razmjene=novac A
Subjekt A 13,1 0,6
Subjekt B 5,3 -0,6
Razvijena pozicija
Subjekt A 14,4 0,7
Subjekt B 5,8 -0,7
Prelomna pozicija
Subjekt A 12,0 0,6
Subjekt B 4,8 -0,6
Pozicija raspleta(kriza)
Subjekt A 10,8 4,0
Subjekt B 5,8 -4,0
Račun likvidnosti subjekta A(novac A/BDP)
Početna pozicija Razvijena pozicija Pozicija raspleta
4,58 4,86 3,70
Opaska: Vrijednosti zastupljene u početnoj poziciji modela preuzete su iz stvarnih bilanci dviju zemalja i izražene su u bilijunima dolara.
Opis funkcije modela:
U početnoj poziciji subjekt A ostvaruje deficit prema subjektu B. Taj deficit financira vlastitom valutom. Subjekt B suprotno, ostvaruje suficit, koji plasira u novac subjekta A Stoga subjektA ima višak novca u istoj vrijednosti u kojoj subjekt B ima manjak. Robno- novčani odnos o kojemu je riječ uvjet je ravnovjesja modelskog sustava što znaći kako upravo taj odnos motivira dva subjekta(države) na razmjenu. U razvijenoj poziciji povećavaju se vrijednosti iz početne pozicije(10%), što upućuje na zaključak o kontinuitetu rasta motivacije i održavanju ravnovjesja. Valja primjetiti, kako u razdoblju ekspanzije(razvijena pozicija) usporedo s rasto deficita likvidnost subjekta A raste , čime se implicite povećava pretnja financijske krize. U prelomnoj fazi dolazi do troškovnog udara(eksterna varijabla) kod čega je ravnovjesje moguće održati, ali na nižoj razini aktivnosti.Upravo taj scenarij događa se u uvjetima potpunog ili djelomićnog zlatnog standarda, budući da je u tim uvjetima deficit apsorbiran odljevo zlata ili devalvacijom nacionalne valute. U uvjetima pak dolarskog pokrića on se nije mogao dogoditi zbog emisije dolara ex nihilo. Rješenje temeljem tog scenarija ne prihvaća subjekt B jer je njegov saldo u suficitu. Stoga on naplaćuje dio suficita do razini prethodnog BDP . Rezultat te naplate je pozicija raspleta, koja dovodi do insolventnosti subjekta A-on gubi supstanciju i smanjuje novčano pokriće, odnosno postaje nelikvidan čime otvara financijsku krizu, ali i krizu realne ekonomije. Takav modelski zaključak bitan je jer pokazuje, kako se kriza nazvana financijskom, mora istodobno potvrditi i kao opća gospodarska kriza subjekta A, što se paradigmatički potvrđuje u slučaju SAD-a.
( Aktualno stanje u gospodarstvu SAD-a, stanje nakon nastupa krize, pokazuje tendencije rasta intervalutarne vrijednosti dolara i pada vrijednosti referentne kamatne stope, što upravo sugeriraju i rezultati modela-smanjenjem novčane mase raste intervalutarna vrijednost dolara, istodobno zaustavljanjem investicijskog vala stvara se višak kapitala što obara njegovu cijenu. Naime valja voditi računa o tome kako je USA dolar vodeća svjetska valuta, što znaći, kako u uvjetima relativno usporene emisije državnih obveznica SAD-a u odnosu na rast emisije ostalih obveznica na svijetskom tržištu, dolazi do relativno bržeg usporavanja ponude američkog novca, što opet rezultira rastom njegove intervalutarne vrijednosti. )
Svršetak ere dolara
Financijska kriza koja se već očitovala i recesija koja se uporno produbljuje, donose radikalne promjene na svjetskoj gospodarskoj sceni. Vrijednosni sustav(cijene) je, kao što smo to prethodno naznaćili, u proteklih dvadesetak godina na području nafte i sirovina, bio računat u dolarima, odnosno cijene su se obračunavale u dolarskoj valuti. Kada je dolar dobivao na intervalutarnoj vrijednosti cijene su padale(stagnirale), suprotno, kada je intervalutarna vrijednost dolara slabila, cjene su rasle. Međutim, kada je došlo do autonomnog rasta cijena nafte i sirovina i kao posljedica toga nastupila inflacija i bijeg od dolara, došlo je do raspada kriterijalnog sustava dolara u sustavu cijena. Posljedica toga bila je financijska kriza.Nakon toga je došlo do redukcije dolarske mase i rasta intervalutarne vrijednosti dolara, međutim mehanizam dolarskog kriterija nije više djelovao i cijene su determinirane padom potražnje, odnosno recesijom. Isto tako, prije nastupa krize ravnovjesje između tržišta novca i tržišta kapitala bilo je određeno emisijom novca ex nihilo što je napuhavalo burzovne vrijednosti. Nastupom financijske krize i topljenja dolarske mase burzovne vrijednosti su se strmoglavile.Aprecijacijom dolara taj pravac gibanja nije mogao biti zaustavljen budući da je sustav ravnovjesja između dolara i vrijednosnica nestao, pa je na njihovu kotaciju počela određujuće utjecati recesija.Tijek događaja o kojima je rijeć, definitivno je potvrdio, odnosno oborio tezu liberala o tome, kako se cijene na globalnoj razini formiraju neovisno od utjecaja financijskog sektora predominantno dolara, dakle na temelju ponude i potražnje. Gubljenje dominacije US dolara kao valutnog i cjenovnog stožera globalnog svijeta valja podsjetiti, mnogi analitičari i danas negiraju pozivajući se na razdoblje od proteklih tridesetak godina, kada je snaga dolara periodički bila izrazito promjenjiva-naime udio dolarskih pričuva u ukupnim valutnim pričuvama svijeta bio je najveći polovicom sedamdesetih godina kada je iznosio oko 80%, od tada on neprekidno pada da bi 1990. godine iznosio svega 45%, nakon čega opet počinje rasti do 2000. godine i doseže vrijednost od 68%, da bi nakon toga opet uslijedio pad. Tu tezu tvrde isti podupire činjenica kako još uvijek na međunarodnom tržištu novca dolarske transakcije dosežui vrijednost 43 bilijuna dolara , dok eurske svega 18,5 bilijuna. Međutim tim argumentima nije moguće otkloniti protudokaze o:BDP-u koji u SAD-u iznosi oko 13 bilijuna, dok onaj EU-a već 10; burzovnim kapitalizacijama koje u SAD-u iznose 15,6 bilijuna, a u EU 13,7; novcu u cirkulaciji koji u dolarima doseže 821 milijardu, a u eurima 895(izvori: BRI,BCE,MMF). Uz sve to povjerenje je u dolar izgubljeno, ne primarno zbog gubitka tržišta, već zbog vanjskog duga i deficita platne bilance.
Reprogram dugova
Rješavanjem financijske krize, najprije metodom realociranja financijskih potencijala u bankovni sustav, kriza likvidnosti potvrdila se u sektoru realne ekonomije, što je nastavno dovelo do recesije. U tim okolnostima brojne tvrtke diljem svijeta nisu bile u stanju izvršavati obveze, što naravno recesiju može pretvoriti u višegodišnju opću krizu kao što se to dogodilo početkom osamdesetih godina. Takav scenarij treba izbjeći za što postoji samo jedan prokušani naćin-reprogram i otpis dugova najzaduženijih zemalja. Taj obrazac omogućio bi smanjenje odstupanja u odnosima između financijske i realne ekonomije na globalnoj razini i otvorio bi samim time prostor za nužnu gospodarsku dinamiku.
Umjesto zaključka
Kriza je pokazala da moćna analitička i informatička aparatura suvremenog svijeta nije u stanju ponuditi pravodobno ni upozorenje, a nekmoli otkloniti prijetnju. Razlozi te nemoći ne leže primarno u nedostatku znanstveno- tehnoloških mogućnosti, već u duboko podijeljenim materijalnim i političkim interesima svijeta i njihovim ideologijsko- političkim inaćicama.Prihvačajući kako je financijska kriza u tijeku generirana krizom realnog sektora dolazimo do zaključka, kako ona može biti dugoročno rješena restrukturacijom globalnog sustava u cjelosti. To implicite znaći ponuditi odgovore u pravcu doktrinarnih rješenja koja bi osigurala nesmetani razvoj globalnog tržišta, ali i nacionalno, socijalno i ekološko ravnovjesje u svijetu. Potrebno je istaknuti, premda na prvi pogled zvući patetično, kako je svaki sustav lišen takvog imperativa osuđen na propast već u začetku. Neoliberalni koncept definitivno je potvrdio svoju nekompetentnost generirajući krizu tercijarizacije, na isti onaj naćin na koji je prije njega i keynesijanizam krizom industrijalizacije bio odbaćen.Međuti u vremenu pada keynesove ideje, ekonomska je znanost imala snažno razvijenu alternativu u liberalnoj ideji s višestoljetnom tradicijom i njenom tada modernom interpretacijom(Hayek,Friedman). Danas međutim takva alternativa ne postoij, a ekonomska se misao našla u slijepoj ulici korumpirana lakoćom interpretacije ekonomskih fenomena nove epohe.Ali koje odgovore ponuditi? Gašenje požara sanacijom financijskog sustava može biti isključivo kratkoroča metoda, što više treba upozoriti kako se produljenjem te operacije troši ograničeno vrijeme za cjelovitu reformu. Jer ako se ostvari sanacija financijskog sustava SAD-a i na taj naćin otkloni globalna kriza, ostaje pitanje, vodeći računa ogeneričkom deficitu njene platne bilance, do kada? Neprijeporno US dolar nije više u stanju zadržati licenciju vodeće svjetske valute. Eventualni pretendenti, kao euro, yen, yuan, rubalj, ne mogu tu ulogu preuzeti u kraćem vremenu, također nova svijetska valuta u sadašnjem bi trenutku bila konstruirana na nepodnošljivim kompromisima što bi joj već u startu srušilo vjerodostojnost. Uz spomenuto, veliku iluziju današnjeg kriznog svijeta predstavljaju njegove političke nomenklature koje se kao osvjedočeni generatori iste danas nameću i kao spasitelji. Posljedica je to gubljenja političkog stranačkog kapaciteta, odnosno brisanja ideologijskog identiteta modernih političkih stranaka.Krunski dokaz tome jesu apeli koji pozivaju na očuvanje globalnog liberalnog tržišta koje međutim predstavlja samo stanište krize.
HRVATSKI SLUČAJ
Osamostaljenjem Republike Hrvatske početkom devedesetih godina gospodarstvo, kao i društvo u cijelosti, našlo se pod udarom agresije i rata. U takvim okolnostima otvoren je proces privatizacije društvene i državne imovine koji je završen, u prvoj fazi (bez velikih javnih tvrtki) istekom devedesetih godina. U tom razdoblju formirana je struktura koja predstavlja prijelaz od proizvodno - uslužne u uslužno- proizvodnu gospodarsku strukturu. Strukturni obrazac tog tipa razvijen je intenzivno nakon 2000. godine – radilo se o globalnom trendu deindustrijalizacije koji je zabilježen u razvijenim i tranzicijskim zemljama. Obilježja tog gospodarskog obrasca determinirala su sve odnose u gospodarstvu i društvu u zadnjem desetljeću razvoja. Također, moguće je ustvrditi, kako će razvoj i gospodarstva i društva u nastupajućem desetljeću biti obilježen naporima u pravcu njegove redefinicije. Valja zbog toga naglasiti kako raspravu o brojnim društvenim i gospodarskim problemima koja se upravo otvara kod nas, treba temeljiti u njenom dugoročnom repozicioniranju. Za sada je moguće reći da su zaključci brojnih istraživanja jedinstveni: hrvatsko gospodarstvo je u razdoblju nakon 2000. godine ostvarilo relativno visok i stabilan gospodarski rast, međutim, strukturni pravac njegovog razvoja bio je jednosmjeran, okrenut rastu uslužnog sektora, zbog čega su njegovi razvojni potencijali ostali sputani, a brojni problemi rastući i neriješivi.
Usvajajući neoliberalni gospodarski obrazac tijekom devedesetih godina protekloga stoljeća, Hrvatska je odredila pravac ekonomske politike dugoročno, stoga su kritike na račun ekonomske politike tijekom dugih godina bile irelevantne. Naprosto, model je funkcionirao sve dok ga globalna recesija nije via facti razorila, što je uostalom bio slučaj i u najrazvijenijim zemljama. Kraća analiza izabranih makroekonomskih vrijednosti i procesa to će potvrditi.
Stopa rasta BDP-a
(verižni indeksi)
2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2005. 2006. 2007. 2008.
- 3,8 5,4 5,0 4,2 4,2 4,7 5,5 5,4
Izvor: DZS
Usporedbe s brojnim relevantnim primjerima koje ovdje neću izvoditi, budući da su relacije dobro poznate, potvrđuju iznijetu kvalifikaciju da je rast BDP-a u Hrvatskoj bio među najsnažnijima u Europi. Također, rast je ostvaren bez većih oscilacija sve do 2008. godine. Ono što ostvarenom gospodarskom rastu daje posebno obilježje je njegova visoka kvaliteta, budući da je realiziran s prosječnom stopom rasta proizvodnosti rada od oko 3% godišnje. Takva stopa efikasnosti nacionalnoga gospodarstva razlog je visokog priljeva inozemnog kapitala na domaće tržište. Razumljivo, uporaba toga kapitala u sektoru potrošnje produbila je dugoročna problemska pitanja, međutim, valja shvatiti kako je njegova alokacija bila determinirana uspostavljenim strukturnim ustrojem, usvojenim neoliberalnim obrascem, istodobno na tom obrascu utemeljeni motivi nisu dozvoljavali alternativu. Kritike koje su se godinama iznosile na račun investitora na nacionalnom tržištu, a koje su apostrofirale „pogrešnu“ strukturu investicija (potrošnja umjesto proizvodnje), bile su naprosto bezpredmetne. Naime, ulagači su, ukoliko su htjeli ostvariti profit, zbog visoke cijene kapitala i tržišnog diktata, morali ulagati u potrošnju dok je država, osim na području infrastrukture, bila isključena iz investicijskog procesa, implicite modelskom percepcijom, presudnije pak, zbog visoke cijene kapitala na unutarnjem tržištu. U razdoblju između 2000.- 2008. godine hrvatsko gospodarstvo je ostvarilo snažnu integraciju na globalno tržište, što potvrđuje udjel izvoza i uvoza u BDP-u.
Udio izvoza i uvoza u BDP-u
/u%/
2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2005. 2006. 2007. 2008.
85,7 89,4 88,6 94,3 92,6 83,3 93,6 92,7 91,5
Izvor: HNB
Uspostavljene vrijednosti pokazuju kako u stvorenim odnosima razmjene globalno tržište određuje unutarnji tijek gospodarskih odnosa, što znači kako je mogućnost autonomnih odluka u potpunosti bila marginalizirana. Posljedice pretvorbenih procesa i prekvalifikacija gospodarske strukture iz proizvodno-uslužne u uslužno-proizvodnu, ali i nekonkurenstnost domaće ponude, rezultirale su deficitom računa platne bilance, generirane deficitom njegove robne podbilance.
Deficit tekućeg računa platne bilance
/% BDP/
2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2005. 2006. 2007. 2008.
2,5 3,2 7,5 6,3 4,4 5,5 6,9 7,6 9,4
Izvor: HNB
Deficit je evidentno neprekidno povećavan, odnosno utrostručen je u promatranom razdoblju. Tijekom vremena brojne su kritike upućene ekonomskoj politici, ali sve su one pale u vodu, budući da je upravo deficit (uvoz) postao čvorna determinanta gospodarskoga rasta. Nerijetko, kritika ekonomske politike upravo je zbog platno-bilančnog deficita bila okrenuta intervalutarnoj vrijednosti deviznog tečaja kune, međutim, ostaje činjenica kako Hrvatska jednostavno nema ponude u robnom sektoru što bi onda eventualne devalvacijske učinke učinilo bespredmetnim. Teza o presudnoj ulozi tečaja u pogledu izvoza bila je aktualna tijekom devedesetih godina kada su još postojali izvozni potencijali (to potvrđuje, uostalom, podatak prema kojemu je robna bilanca Republike Hrvatske još 1994. godine bila pozitivna).
Unatoč visokom platnobilančnom deficitu, u razdoblju od 2000. do 2008. godine sustav vrijednosti ostvario je konstantnu stabilnost. Najbolje se to potvrđuje u intervalutarnoj vrijednosti kune.
Tečaj kune prema euru
(prosječni)
2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2005. 2006. 2007. 2008.
7,63 7,47 7,40 7,56 7,49 7,40 7,32 7,33 7,22
Izvor: HNB
U osmogodišnjem razdoblju tečaj kune je ostao izrazito stabilan i s malim oscilacijama (do 1%). Također, i rast cijena (inflacija) bio je nizak, što je, razumljivo, ostvareno upravo zbog tečajne stabilnosti, ali i visoke i konkurentne ponude robe i usluga na domaćem tržištu.
Prosječni godišnji rast cijena
/stope/
2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2005. 2006. 2007. 2008.
4,6 3,8 1,7 1,8 2,1 3,3 3,2 2,9 6,1
Izvor: HNB
Usvajajući neoliberalni gospodarski obrazac, Hrvatska posebice, kao zemlja u tranziciji, snažno je uvozila inozemni kapital kojim je ostvaren gospodarski rast. Istodobno, nasuprot tome, ona je ostvarila visok stupanj stabilnosti u financijskim odnosima s inozemstvom. U promatranom razdoblju njezini računi zaduživanja i otplate duga prema inozemstvu bili su visoko stabilni.
Rast i otplata inozemnog duga
Mlr EUR (godišnje promjene)
Pozicija 2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2000-8
Rast duga 2,1 1,4 1,5 4,7 3,1 2,8 3,5 3,7 6,2 29,00
Otplata duga 2,4 3,0 3,3 2,8 3,2 3,8 6,1 6,0 5,6 36,2
Izvor: HNB
Kumulativno, Hrvatska je u razmaku od osam godina otplatila 7,2 mlr eura duga više nego se zadužila. Taj podatak uvjerljivo potvrđuje stabilnost nacionalnog financijskog sustava u međunarodnom okružju, te otkriva zbog čega je njezin pristup svjetskom financijskom tržištu bio relativno komotan (refinanciranje). Financijskoj vjerodostojnosti nacionalnoga sustava pridonio je i stalan rast deviznih pričuva HNB-a.
Devizne pričuve HNB-a
Mlr EUR
2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2005. 2006. 2007. 2008.
3,78 5,33 5,65 6,55 6,43 7,43 8,72 9,30 9,12
Izvor: HNB
Ako se uzme u obzir struktura deviznih pričuva u kojoj oko 80% čine devize HNB-a, onda je moguće zaključiti kako je nacionalni financijski sustav ostvario iznimno visok unutarnji stupanj stabilnosti. To je, između ostalog, bilo moguće i zbog neprekidnog dinamičnog rasta štednje građana koja je u razdoblju od 2000. do 2008. godine u kunama udvostručena, dok je u devizama dosegnula vrijednost od preko dvije milijarde eura. Konačno, niti ćesto navođen kao alarmantan (premda objektivno visok) vanjski dug nije doveo u pitanje stabilnost financijskog sustava.
Zaključno je moguće ustvrditi kako je Republika Hrvatska u proteklom osmogodišnjem razdoblju vodila uspješnu gospodarsku politiku, ostvarivši relativno visoke stope rasta nacionalnoga gospodarstva, te iznimno visoku stabilnost sustava na unutarnjem i vanjskom tržištu.
INSUFICIJENCIJE NEOLIBERALNOG GOSPODARSKOG OBRASCA
Neoliberalni gospodarski obrazac je, povijesno gledajući, pokrenuo spektakularan gospodarski rast, ali je u konačnici rezultirao globalnom recesijom. Također je potrebno naglasiti kako je taj obrazac doveo do nove gospodarske polarizacije svijeta i izazvao vidljive socijalne asimetrije. Recesijske udare najviše su osjetile razvijene zemlje, zemlje u tranziciji i nerazvijene zemlje. Nasuprot toj skupini zemalja recesija je imala blaže posljedice u zemljama brzorastućih gospodarstava. Uz to, evidentno, te zemlje imaju velike izglede u pogledu prevladavanja recesije. Hrvatska, kao zemlja u tranziciji i primjer loše izvedene pretvorbe, polučila je stanovite prednosti primjenom neoliberalnog obrasca, međutim, nastupom recesije, insuficijencije tog modela teško su je pogodile. Ta kvalifikacija na prvom se mjestu odnosi na njezine strukturne probleme i njima generirane posljedice na svim područjima sustava. Najveći ograničavajući činitelj u tom pogledu je podzaposlenost sustava.
Stopa zaposlenosti radnog kontingenta
2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2005 2006. 2007. 2008.
42,6 41,8 43,3 43,1 43,5 43,3 43,6 44,2 44,5
Izvor: HNB
Ako uzmemo u obzir kako se prosjek zemalja EU-a unatoč niskim stopama rasta nikad ne spušta ispod 65%, a kako i nerazvijene zemlje dosežu stupanj zaposlenosti do 60%, onda nije teško zaključiti pred kakvim se velikim ograničenje nalazi hrvatsko društvo i gospodarstvo. Valja podsjetiti kako brojne strategijske odluke koje se u ovom sektoru donose gotovo jedno deseteljeće, ne daju gotovo nikakve rezultate. Struktura gospodarstva temeljena na uslužnom sektoru nije u stanju kompenzirati gubitak radnih mjesta nastao u proizvodnom sektoru. Diktat strukturnog ustrojstva stvara brojne nezaposlene, čija se egzistencija osigurava preko mirovinskog sustava, sustava socijalne skrbi ili, pak, sive ekonomije, stvarajući enormne troškove gospodarstvu i dovodeći državni proračun pred nesavladive teškoće. Pokazano je već prethodno kako Hrvatska ima stabilan financijski sustav, međutim, važno je upozoriti kako se rezerve tog sustava ozbiljno smanjuju već od vremena nastupanja financijske krize.
U uvjetima, pak, kada financijska kriza prelazi u recesiju i kada prijeti gospodarska kriza, opasnosti o kojima je riječ višestruko se povećavaju. U protekle dvije godine deficit računa tekuće platne bilance smanjen je s 9,4% udjela u BDP-u, na oko 5,5%, što je potvrdilo ocjenu o visokoj integriranosti nacionalnog gospodarstva u globalne tijekove, ali i njegovoj zamjetnoj elastičnosti. Pozitivno obilježje procesa umanjuje činjenica što je pad deficita tekućeg računa ostvaren, poglavito, ne zahvaljujući rastu izvoza, već padu uvoza koji je u međuvremenu uspostavljen kao temeljni činitelj gospodarskog rasta. Međutim, kratkoročno gledajući, ta činjenica ne pogađa bitno financijski sustav kao što to čini stanje vanjskog duga koje je, sustavno gledajući, fiksna kategorija. Naime, dosegnuti vanjski dug (97% BDP) čija će otplata sljedeće tri godine iznosti oko 7 mlr eura godišnje, ulazi u sam fokus ekonomske politike u nadolazećim godinama. Redovito servisiranje duga, temeljni je uvjet njegovog refinanciranja, ali i financiranja gospodarstva u cijelosti, što upozorava kako pod diktatom tog zatvorenog kruga ostaje nedovoljno sredstava za financiranje rasta i razvoja. To golemo materijalno ograničenje upozorava, kako hrvatsko gospodarstvo i društvo nije više moguće strategijski rješavati temeljem neoliberalnog gospodarskog obrasca koji je, neovisno čak i o globalnoj recesiji koju je izazvao, u našem slučaju već odavno dosegao svoj limit.
Hrvatska je, kao tradicijski poznata turistička destinacija, značajno ulagala tijekom proteklih petnaestak godina u ovu granu djelatnosti. Na jedan poseban način turizam je promoviran u vodeću gospodarsku djelatnost, prema mišljenju mnogih, onu koja će zamijeniti napuštenu industriju i proizvodnju općenito. Međutim, takve strategijske opcije nisu vodile računa o tome kako je turizam veliki potrošač robe koja mora biti proizvedena. Slijed strukturnih promjena koje su prethodno opisane doveo je do supstitucije domaće robe uvoznom, što je u konačnici blokiralo njegovu ulogu nevidljivog i najkonkurentnijeg izvoznika. Sljedeći podaci to će najbolje potvrditi:
Devizni turistički prihodi i rashodi
Mlr EUR
Pozicija 2004. 2005. 2006. 2007. 2008
Prihodi 5,5 6,0 6,3 6,7 7,4
Vf.r. indeksi 100,0 109,0 105,0 106,3 110,4
Rashodi 0,4 0,5 0,6 0,7 0,8
Vf.r. indeksi 100,0 125,0 120,0 116,6 114,2
Izvor: DZS
Opaska: Rashodi od turizma izračunati su kao pripadajući dio robnog uvoza.
Vidljivo je kako devizni rashodi od turizma izrazito brže rastu od njegovih prihoda, što znači kako ova djelatnost, ne samo da nije u stanju u okviru postojećeg strukturnog ustroja pridonijeti saniranju devizne bilance, već, štoviše, dugoročno prijeti produbljavanju njenog deficita.
Primjena neoliberalnog obrasca u hrvatskom je slučaju dakle dovela do strukturnog konflikta, podzaposlenosti i golemoga vanjskog duga, međutim, njegovom je primjenom istodobno došlo do odlijeva dobiti u inozemstvo što ima dodatne negativne posljedice. O tome najbolje govori negativno slado računa dohotka s inozemstvom.
Saldo računa dohotka s inozemstvom
Pozicija 2004. 2005. 2006. 2007. 2008.
Saldo
/u mlr EUR/ -670 -959 -1.182 -1.111 -1.575
Udjel u BDP-u
/u %/ 2,0 2,7 3,0 2,6 3,3
Visok odlijev dohotka u inozemstvo ostvaren je uglavnom s naslova dobiti koja je nastala ulaganjem u uslužne djelatnosti, posebice iz portfeljnih ulaganja. Posebno je, pak, upozoravajuće, što je taj iznos gotovo jednak ostvarenoj razini dobiti hrvatskoga gospodarstva. Strukturni problem izazvao je iznimno negativne posljedice na području tržišta, budući da je saldo tekuće bilance razmjene s inozemstvom bio neprekidno negativan i rastući.
Deficit tekuće bilance
/ Mlr EUR/
2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2005. 2006. 2007. 2008. Kumulativno
0,1 0,2 0,7 0,6 0,5 0,7 1,0 1,4 2,1 7,3
U promatranih osam godina hrvatsko gospodarstvo kumuliralo je defict od preko 7 milijardi, što, uvjetno ocjenjujući, pokazuje kako je ono omogućilo otvaranje 360 tisuća radnih mjesta u inozemstvu (20 tisuća za otvaranje jednog radnog mjesta), u odnosu na oko 50 tisuća novozaposlenih u zemlji. Neprijeporno, moguće je zaključiti kako je, upravo zbog toga, nužno ostvariti veću participaciju inozemnih ulagača na domaćem tržištu, poglavito u sektoru proizvodnje.
Značajan i rastući ograničavajući činitelj hrvatskoga gospodarstva je porast nelikvidnosti. Radi se o fenomenu koji je zabilježen završetkom devedesetih godina, kada je ujedno dosegao enormne vrijednosti. Onda, kao i sada, taj je problem od vladinih stratega shvaćen kao tehničko pitanje u čijem središtu leži nedostatak kapitala. Slijedom takvog shvaćanja na početku 2000. godine je donesen zaključak kako je nužno zadužiti se u inozemstvu, za što je onda povućeno iz inozemstva oko 1 mlr eura. Problem je time bio razriješen, međutim, upravo je tada zabilježen i skokoviti rast nezaposlenosti, budući da je bez posla ostalo oko 150 tisuća ljudi, a kontingent nezaposlenih dosegao je 400 tisuća osoba. Ta pojava nije dovedena u svezu s problemom nelikvidnosti, premda je upravo ona bila njegova izravna posljedica. Treba naglasiti kako je onda, kao i danas, nelikvidnost bila i jest upravo posljedica strukturnog problema hrvatskoga gospodarstva i kako je, sukladno tome, treba rješavati drugim metodama, poglavito restrukturiranjem gospodarstva. U protivnom, ako se problem bude rješavao primarno financijskim imputima, gubici sustava bit će enormni, a rezultati minorni. Moguće je rezimirati, kako su insuficijencije neoliberalnog obrasca u Hrvatskoj dosegnute na svim razinama i kako se njegovom daljnjom uporabom one mogu samo povećavati. Rast ponude više nije moguć, budući da nisu moguće veće investicije u proizvodni sektor; rast potražnje limitiran je visokim vanjskim dugom i, povezano s tim, s uvozom, koji je nemoguće dalje povećavati; robni izvoz je nedovoljan, budući da je deriviran opadajućom proizvodnjom; uslužni sektor, poglavito turizam, dohodovno je limitiran zbog sve većeg uvoznog sadržaja; troškovi javnog sektora rastući su zbog rastuće nezaposlenosti i trajne podzaposlenosti.
Literatura: Baldacci E et Gupta(2009) „ Les relances budgetaires efficaces“, Finance et Developpement“
Cerisier F. (2009) „Finances publiques dans la zone euro“Conjoncture, BNP-Paribas
Cannac Y. (2008)“Assanir nos finances publiques“.Societal
Comment sortir de la crise ? Problemes economiques, n 2968, 2010
Post je objavljen 21.03.2011. u 08:58 sati.