Marketing
O prosvjedima, part 1
- 28.2. 2011. -
Nakon dugih, dugih osam školskih sati provedenih u najdražoj zgradi u Centru (- XVI. gimnazija, ako netko pita. I ne, ovo nije sintagma kojom ironično dajem do znanja da ne volim školu.), izlazim kao i obično leteći niz stepenice i stežući pod miškom knjigu koja uglavnom nema veze s lektirom. Ovaj put gužvala sam rubove "Hegela za početnike" (knjiga/stripić o Hegelovoj filozofiji. And yes, I'm one of "those" freaks. ^^). Čim sam stigla do dna stepenica, otvorila sam knjigu i zagledana u jedno od posljednjih poglavlja krenula bezglavo i automatski prema stanici na Trgu žrtava fašizma. Kako sam sklona "isključivanju" iz stvarnog svijeta (užasna mana, često ispadne da namjerno ignoriram prijatelje, a zapravo sam samo... u svom svijetu 
), isprva nisam primijetila stotine ljudi oko sebe i probijala sam se s knjigom na nosu do stanice. Odjednom krajičkom oka spazim policijski automobil.
Hegelovski mjehurić apsolutnog duha koji me do tada obavijao rasprsne se, i ja začujem nekakvo nejasno urlanje mase. Osvrnem se oko sebe i shvatim da sam se našla usred krda (da, KRDA) prosvjednika. Brzo se izvlačim iz gužve i shvatim kako tramvaji ne voze ovuda. Ne, srećo. Ne danas. Neartikulirani urlici razularene mase. Netko poviče: „Dolje vlada! Dolje HDZ!“, a masa poput pokvarene ploče koja „šteka“ uzvraća složno „Dolje! Dolje! Dolje!“. Iako sam već odmakla stotinjak metara, imam osjećaj kako me masa pritišće.
Spremam Hegela u torbu (metonimija u srcu) i ponovo tonem u mjehurić od misli. Ovoga puta razmišljam o NJIMA. Prosvjednicima. Koji su motivi tih ljudi?
„Hoćemo srušit' vladu!“ – Hm. Pitanje zašto ovdje je zaista suvišno. I ptice na grani znaju da živimo u lopovskoj državi u kojoj su veliko prezime i debeli novčanik najsigurniji način da si osigurate bezbrižan život. Nešto je trulo u državi Hrvatskoj, ali i kontradiktorno u sintagmi „srušiti vladu“. Nema smisla nešto rušiti ako ne znaš kako napraviti bolje. Tko garantira da neki tamo Ivan Pernar, koji sam sebi proturječi već na samom početku „wannabe“ karijere, ima rješenje da izvuče Hrvate iz banane? Ne želim zvučati kao party-breaker, ali taj čovjek DOISTA ne zna o čemu govori – ili je bolesno opsjednut komunizmom (poslušajte neke njegove govore, vidjet ćete o čemu govorim), a ako je suditi po podacima o njegovom životu i obrazovanju tijekom istog, ili nije baš pretjerano obaviješten o mogućim posljedicama, ili misli kako se sve ono negativno njemu ne može dogoditi jer ga ljudi podržavaju. Utopist, i to onaj najgore vrste – koji nikada nije bio na dnu pa ne zna iz prve ruke ono najvažnije – najgori scenarij koji se može ostvariti.
„Lopovi! Lopovi! Svi su oni lopovi!“ – No, da. Nikad ne vjeruj bogatom čovjeku. Jer onaj tko ima više nego što mu je potrebno za normalan život, i kojem je vlastiti, ni u kom zamislivom smislu potreban užitak važniji od zdravorazumskog dijeljenja o kojem neprestano trube, meine Meinung nach, sie nicht ein Dreck wert sind!* Ima nešto u optužbi ONIH da su lopovi, ali dok oni sami ne vide u kojem sve smislu možeš biti lopov, govorit će se zidovima.
Kovitlac misli, nije li?
To be continued…
*njem., „po mome mišljenju, ne vrijede ni pišljiva boba“
Post je objavljen 20.03.2011. u 03:25 sati.