Svi smo skloni nekakvim bjegovima više ili manje. Netko se hvata za upaljač, netko za olovku, netko za komp, netko za iglu netko za tortu.
Određena radnja ili supstanca nakon koje se osjećaj koji pokušavamo zakopati donekle zakopa. Ostaje viriti samo onaj dio iznad nosa, čisto tako da znaš tko je u tom slučaju gazda.
Ti nisi, jer da jesi ne bi ga zakopavao nego bi ga šutnuo u osjećajnu guzicu i tim aktom valjda stavio na osjećajno mjesto.
Gdje bi dotični da ima malo pristojnosti posramljeno ostao.
Da se razumijemo.
Nema.
A i da ima, nisi mu gazda, on je tebi.
I bit će tu dok mu dozvoliš da te kljuca.
A kljucat će. Jer može.
I nakon okidanja tog obrambenog mehanizma koji za svrhu ima jedino kupiti vrijeme dok ti shvatiš što bi trebalo se događa nešto fenomenalno. Vrati se svaki put kao malo veći nego prošli put.
U ukupnom zbroju svih mehanizama upotrijebljenih u ovo proživljenog života nekako ispada da je jedini mogući način trajnog rješavanja pustiti da misli da te dobio, da se izluduje do mile volje s umom i svime što je u njemu.
Nek slobodno kida razbija, baca te u očaj i vraća iz njega, nek slobodno izvuče sve što ima, jer poslije toga znaš da će doći do famoznog šutanja u guzicu.
Dakle moji dosadašnji stavovi o tome kako je plakanje glupost koji su izmislili dr. Philovi ovog svijeta pokušavajući od svih nas napraviti kmezava čudovišta koja kukaju bez prestanka padaju u vodu.
Ja bi da znam to.
Da se znam ne uhvatit boce, olovke, žice, bloga ili nečeg pedesetog što trenutno umiri, ali ostane žderati iznutra.
Zamijenila sam sve fiksacije crtanjem.
I crtam.Ne baš dobro.
Desnom rukom, to je isto metoda. Iskopavanja podsvjesnog gušećeg smeća.Desno je važno jer sam ljevak. Još jedan aspekt naopakosti ispunjen.
Idealno bi bilo ostati u krevetu i isplakati dušu dvije, koliko ima i koliko treba, kad ponestane materijala onda se ustaneš začudiš sam nad sobom i nastaviš dalje. Jer si ga pustio, on je odradio svoju malu bolesnu perverziju nad tobom, i sad je miran i više nema što dalje. Otići će sam.
Poslovično izbacivanje nogom u guzicu vjerojatno neće biti potrebno. Shvatit će i sam da si gora budala nego što može podnijeti i otići, nema smisla lomiti ono što se ne opire.
Pametniji popušta.
Za ovaj način nemam suza, vremena ni prostora.
Što je velika šteta, jer imam osjećaj da bi bila sjajna u tome.
Ne tražim savjet. Daleko bilo da želim rješenje. Ovdje sam samo da bi vam pokvarila raspoloženje, naime nije lijepo da se zabavljate dok sam ja ovdje u divljim raspravama sa svojom mračnom stranom. Jel mi ide? E da. Ispričavam se ako sam nekom slabijih živaca digla tlak. Bila mi je namjera. Jer ne smijete biti nervozni. To još nikom nije pomoglo.
Post je objavljen 20.03.2011. u 04:17 sati.