U mojoj glavi se smjestio Japan kojega sam doživjela prošle godine.
Taj je potpuno drugačiji od slika katastrofe koje su preplavile svijet. Taj Japan je prelijep, zanimljiv i svatko bi poželio otići tamo. Taj Japan je potpuno suprotan od ovoga iz kojega zapad bježi i zbog tih slika u mojoj glavi, u mojim očima ova katastrofa postaje još veća.
Dok sam bila tamo, došla sam u kontakt s ljudima, ne-Japancima, koji su beskrajno zaljubljeni u tu zemlju i ne smije im se reći ništa loše o njoj. Branit će sve što je japansko svim silama. Takav odnos nisam srela prema nijednoj drugoj zemlji u koju sam putovala. Pomalo je nevjerojatan, ali s druge strane razumijem kako se može dogoditi fascinacija zapadnjaka tom toliko različitom i prelijepom zemljom.
Ja nisam jedna od tih iako mi je Japan jako prirastao srcu i svakome ću preporučiti da ode tamo. Svakome ću preporučiti da barem jednom ode tamo u jesen. Trešnje u cvatu su poznate, ali mnogi ne znaju koliko je lijepa i jesen. Japanci, naravno znaju i jednako kao što odlaze promatrati ljepotu trešnjina cvijeta, odlaze promatrati jesenje boje. Naravno, navikli su na njih pa im reakcija nije onakva kakvu sam ja imala kad sam vidjela niz od stotina metara crvenih japanskih javora uz autocestu. Naravno, razlog razlici u reakciji nije samo ovaj kojega sam navela. Dio razloga leži i u razlici između japanske i mediteranske naravi . Vjerojatno je to i glavni razlog zašto bi mi bilo pomalo teško zamisliti dugoročni život tamo.
U moru svih ovih slika tuge, evo malo ljepota japanske jeseni.