~~~ nikad ne znam što mi nosi noć, mirna plava
~~~~~~ kad bonaca prospe se po luci, koja spava
~~~~~~~~~ tad se pitam da l' još mjesec spi u tvojoj kosi
~~~~~~~~~~~~ pa se puštam nekom svome moru, da me nosi
~~~~~~~~~~~~ ludo more, ludo moje more
~~~~~~~~~ kako da te smirim
~~~~~~ da ti vičem da ću doći
~~~ da ti svoje ruke širim
~~~ ludo more, ludo moje more
~~~~~~ sve mi kule rušiš
~~~~~~~~~ i ostavljaš svake zore
~~~~~~~~~~~~ samo bol u duši
~~~~~~~~~~~~ što mi kriješ, moje more sna
~~~~~~~~~ sad mi kaži
~~~~~~ da l' je ona otišla od mene
~~~ il' me traži
~~~ stojim tako k'o napušten brod
~~~~~~ čekam čudo
~~~~~~~~~ dok se negdje s horizontom spaja
~~~~~~~~~~~~ more ludo
~~~ Pričam ti priču ~~~
Imali roditelji dva sina blizanca, Igora i Zokija. Dok je Igor bio stalno tužan i neraspoložen, beznadni pesimist, dotle je Zoki bio stalno vedar i nasmijan, vječiti optimist. Zabrinuti roditelji ih odvedoše psihologu, koji im predloži plan.... za rođendan im stavite darove u odvojene sobe... Igoru kupite najbolje što možete zamisliti, a Zokiju poklonite kutiju konjske balege. Roditelji poslušaju, nestrpljivo iščekujući njihovu reakciju....
i dok su se iz Igorove sobe čule glasne žalopojke: ne volim ovu marku auta... kako je grozna boja ovog računala... ne sviđa mi se ova knjiga...
dotle je iz Zokijeve dopirao gromoglasan smijeh... izbacujući balegu iz kutije, on se smijao... ne, ne, ne, ne možete me prevariti, ako ima toliko balege, mora negdje biti i poni!!!
I dok ludo moje more pjeni... ja šutim... i dok pjesma priča priču moje duše... ja šutim... i dok balega prekriva pute, i mrači pogled... ja šutim, a želja se veća stvara... i dok stojim tako, k'o napušten brod... čekam čudo... al' ja u čuda vjerujem... i nikad ne znam što mi nosi noć, mirna plava... ne, ne, ne, ne možete me prevariti, iz toliko balege mora iskočiti poni... trebam ga samo čekati... i raširenih ruku dočekati...