Hrvatska je čudna zemlja u kojoj se ljudi bune kad je već prekasno. Kada se zagrebačka mladež mlatila sa srpsko-hrvatskom milicijom u prosincu 1971. Hrvatskom proljeću je već bilo presuđeno u Karađorđevu, ništa se nije moglo napraviti. Većina komunističkih režima je već bila srušena 1989., jedino je Jugoslavija, uz Albaniju i dalje bila komunistička. Tek početkom 1990. nastao je nekakav pravi pokret, a začetak je bio koncert Prljavog kazališta u listopadu 1989. i krajem iste godine skupljanje potpisa HSLS-a za vraćanje imena trgu po banu Jelačiću. Zbog rata smo kasnili s pregovorima s prokletom EU. Uvijek se kasni. Politolozi vole našu državu zvat zakašnjelom.
Ima nekakvog luđačkog apsurda da se prosvjeduje protiv Jadranke Kosor, koja je slučajni premijer. Protiv Tuđmana se prosvjedovalo samo dva puta, oba puta u Zagrebu, oba puta na Jelačić placu , 1996. za 101, što se na duge staze pokazalo uzaludnim prosvjedom, jer 101 je bila mafijaška organizacija koja je sama sebe pljačkala i upropastila (čudim se sebi koliko sam energije u devedesetima potrošio braneći taj radio pred svojim prijateljima koji su bili zadrti HDZovci) i veliki sindikalni prosvjed 1998. kada sam hrvatsku policiju smatrao svime, ali ne hrvatskom. Oba prosvjeda su bila opravdana.
Protiv Račana se djelomično prosvjedovalo zbog progona generala. Prosvjedovao je čovjek koji je kasnije te generala isporučio Haagu. Najveći grijeh Račanove vlasti je grijeh nečinjenja. Ako ste ikad gledali sjajnu englesku seriju "Yes, Minister/Prime Minister", onda znate da centralni lik Sir Humphrey Appleby sve radi u svojoj moći da njegov ministar/premijer apsolutno ne radi ništa. Političari su pokazani kao sluge državnih službenika (iako bi situacija trebala biti obrnuta). Račan je bio kao Sir Humphrey Appleby, čovjek koji nije ništa radio, primjer generala je sjajan, istina nije ih izručio, ali apsolutno nije napravio ništa da ih zaštiti. Račanova vlast je smanjila i srezala prava radnika kao nijedna vlast u povijesti Hrvatske. Tada nitko nije bio na ulicama.
Ivo Sanader. Austrijski đak, produkt sjemeništa, čovjek koji čuči u istom austrijskom zatvoru, bio je apsolutni vladar Hrvatske. Kupio je primjerice Stipu Mesića, koji je kao fikus imao nekoliko puta veći proračun nego apsolutno moćni Franjo Tuđman. Državni proračun je postao Sanaderova privatna svojina. Je li itko prosvjedovao? Nije.
U ovom svemu, ne vjerujem da to pišem, najmanje je kriva Jadranka Kosor. Žena, kakva god da je, pokrenu antikorupcijsku kampanju, pohapsi podosta velikih zvjerki iz vlastitog tabora, štoviše Sanader trune u zatvoru. Po prvi puta se otvoreno kaže, da se ne smije pljačkati država, a unatoč tomu što se govori da je sve popljačkano, podosta toga još ima u državnom vlasništvu, svatko tko kaže drugačije, laže. I sad evo rulje na ulicu. Moja teorija je vrlo jednostavna. Po prvi puta kada su se najavili donekle čisti računi, ljudima to istinski smeta, jer hrvatski mentalitet je toliko propao da ga izluđuje pomisao na čiste račune.
Nezamislivo je
a) da žena u Hrvatskoj bude premijer,
b) da ženski premijer traži čiste račune.
Istina, gospodarstvo nikad gore. S druge strane, ušteđevina građana jednaka je vanjskom dugu. Ali, kada je zemlja krenula u ovome smjeru, još za Tuđmana jedan sindikalni pravi prosvjed. Za Račana, nijedan. Za Sanader nijedan.
A sada kada je kasno, onda budale prosvjeduju. I to ni manje, ni više, nego zato što zaostao arapski svijet diže revolucije. Dakle, mutavi hrvatski narod sebe vidi na Magrebu, sred deva i sunećenja žena. Dakle ono što Europu čini Europom jesu reforme, reformacije, obnove, itd. Postepeno restruktiranje, mirno, promišljeno. Što je izgleda Hrvatima nepoznanica, oni su radije dio turskog Commonwealtha, uz turske sapunice na televiziji i instant arapske revolucije. Allahu ekber!
Zato treba otići iz ove proklete zemlje.
Jer vječno kasni.
U svemu.
Pero Panonski
Post je objavljen 14.03.2011. u 09:36 sati.