OK, došlo mi je da vrištim, da se rasplačem od jada, da sve pošaljem u MP3 i da se pokupim.
Mislim stvarno mi idu ljudi na žifce.
Kada će napokon shvatiti da je ovo MOJ život i da je takav kakav je i da ih se on ne tiče.
Nek prvo pometu pred svojim vratima a nek moja puste na miru. Bio kaos pred njima ili ne to su moja vrata i moj otirač.
FO!
Nalazim se na službenom putu u jednom lijepom gradu ali nažalost prekratko (ili predugo ako se uzme u obzir da određeni ljudi previše zadiru gdje im nije mjesto) da bih imala vremena razledat grad i uživat u njegovim lijepotama i njegovim delicijama.
A upravo te njegove delicije i jesu moj najveći problem.
Na moju veliku žalost prije kojih godinu i pol su mi ustanovljene alergije na određenu hranu što mi je donijelo veliki hendikep pogotovo kad se uzme u obzir da i inače imam problema sa želucem i tolerancijom na neku hranu.
Svaki odlazak na put mi predstavlja veliki problem i pitanje što ću uopće jesti?
U biti nije tolki problem ako je kuhinja slična našoj domaćoj (ne, tu nisam mislila na ribe i ostala “fensi” jela koja se šikaju u zadnje vrijeme u RH več picektina, svinjetina, krumpir i hrpetina povrća na pari-može, duplu porciju molim!)
Na moju veliku sreću ja sam se jako brzo naviknula živjet sa novim “stanjem” i bez problema se prehranjujem-u svom vlastitom aranžmanu.
Ali kada je više ljudi oko mene sve pada u vodu.
Nakon cijelodnevnog sastančenja, rasprava i zaključaka organizirana nam je bila večera.
Ja sam več u ZGB-u odlučila da na večeru neću ići.
Zašto? Zato jer kao prvo ne želim se opet opravdavat za sve moje smijem i nesmijem kombinacije a onda i zbog toga što ako i “postignem” dogovor sa konobarem moja minorna količina hrane će me doći kao najskuplja delicija jer će mi oduzeti 40 % dnevnice a “nit sam jelo kušala nit sam ga mirišala”!
Za malo salate, koji krumpir i komad loše pečenog mesa i boce mineralne u gradu gdje se za oduzetu lovu mogu najest najmanje trojica jako gladnih mislim da nema smisla.
Lijepo sam se ispričala organizatoru, objasnila da imam problema sa alergijama i da mi je jako teško se vani hraniti i pitala da li će predstavljat problem ako se ne pojavim na večeri. Čovjek je lijepo rekao da neće, doduše uvijeren da bi našla hranu koju smijem jesti ali da neće biti nikakvih problema ako ne dođem.
I tako ja nisam otišla.
U glupom hotelu nema internet konekcije u sobama nego samo u prizemlju. I tamo me je našla kolegica kada se vratila sa večere i odmah mi je digla živac.
Došla je do mene i rekla uz tako lijep smiješak kao da priča o najboljem događaju milenija a ne da me proziva da što radim sama u predvorju, da sam trebala ići na večeru a ne sama ostat u hotelu i da što se bojim ljudi, da moram izlaziti i družit se.
Nisam niti sigla brojat do 10 da se smirim več sam odmah ispalila da mi se fakat ne da objašnjavat ljudima razloge zašto ja nesmijem jesti, zašto nesmijem piti i zašto sjedim na večeri bezeveze.
I dalje uz smiješak samo je rekla da što sam se tako preplašila što me jednom alergija malo napala i da ako jedem takva smeća kao što su hrenofke i McDonalds što je puno aditiva da ne vidi zašto ne bi jela sa njima vani.
Ne i dalje nisam brojala – rekoh jednom me uhvatila alergija? Malo sam se preplašila? Pa ja sam mogla umrijet taj dan i ne nije bilo jednom več nekoliko puta ali na moju sreću samo sam jednom završila u bolnici gušeći se.
Mislim si kojeg vraga se ja uopće njoj i njoj sličnima ja moram opravdavati?
Zar su ljudi tolko jadni da moraju svoj nos gurat tamo gdje im nije mjesto?
Meni je fakat dosta objašnjavanja svojih problema sa prehranom, stvarno mi je dosta navlačenja sa konobarima kad ih zamolim da mi odrezak donesu reš pečeni a on stigne napol krvav, pa ga ja vraćam natrag i donose mi novog još krvavijeg.
Dosta mi je ispitivanje konobara da li se u tom obroku nalaze išta od mojih zabranjenih namirnica i onda molit boga da me tip nije zaje i da stvarno ničeg nema ili se pripremit da za svaki slučaj popijem tabletu.
Dosta mi je objašnjavanja kako jedino piće koje ja pijem je voda jer se uz to uvijek veže pitanje zašto a ja više nemam zanimljivih i sarkastično-vickastih odgovora zato.
Naravno ja se nisam pojavila na večeri i odmah je počelo sažaljevanje da sam sama u hotelu, da žderem McD i takva sranja i da izbjegavam ljude.
A ja sam bila u gradu prije nego su oni krenuli na večeru.
Ja sam išla Velikom ispunit želju i kupit mu što si je poželio da mu donesem.
Sva sretna što ću ipak uspijet želju ispunit.
Ok jesam bila u MCD ali od svih zdravih sranja eto ja baš ono nezdravo bez problema smijem jesti (ironija mog života), i jesam, vratila sam se u hotel prije njih ali sam isto tako obavila šoping poklona za Glavnu i lijepo čavrljala sa tetom koja prodaje jantar.
Sjela u predvorje i nazvala Glavnu, lijepo se ispričale i još malo prosurfala.
OK možda sam se mogla družiti sa hrpom ljudi ali to ne znaći da sam se ja dosađivala.
Ja sam ispunila svoj dan,obavila svoje “zadatke” a ostali…ma FO!
Moj život je moj i ajde napokon prestanite zabadat svoje surle tamo gdje im nije mjesto…u suprotnom slobodno ju gurnite u ….!
Post je objavljen 13.03.2011. u 21:54 sati.