Mućke su bile dvi sestre iz Donjeg Muća. Mara i Slavka, roba 60 – 65 godina, ali to nije važno, jer takve žene obično isto izgledaju od 45-e do 80-e. Nakon 45-e godine, prestanu im nabijati komplekse sijedi izrasci kose, pa sve redom nose kratke frizure, koje su jedva dosta za najsitniji minival. Posli 80-e godine takve žene obično imaju jednako godina i kila, pa nedugo zatim i umru. Bez obzira na godine, sve te žene ponosno pokazuju zlatne jedinice i duje u gornjoj vilici. Mućke su se doselile u grad prije više od 30 godina, ali nikad u stvari ni nisu napustile selo. Moglo bi se reć da su ga donile sobom. Slavka je bila stara cura i nju nije potrebno puno opisivat jer je ritko govorila, a i Mare je u tom dvojcu bila kormilar i kapetan momčadi. Kuću u predgrađu izgradija je Marin bivši prije nego je u Njemačkoj oženija drugu, koja mu je rodila Njemce. Mara mu nije mogla roditi Njemce, Hrvate, niti bilo koga drugog, pa mu zato valjda nije previše ni zamiraia šta je ostavija.
Kuća je bila ka i svaka druga u takvin naseljima kojih ima u predgrađu svakog grada na svitu. Betonski kašun s drvenim škurama, bez krova, bez kanalizacije, neinkartana (to oće reć neožbukana) i nikad do kraja dovršena kuća. Po toj kući nije se moglo znatida je 21-vo stoljeće. Nju tehnološki napredak nije dotaka, nije imala satelitsku antenu, klima uređaj ili bilo šta drugo šta na nju nije montira Marin bivši. Septička jama bila je njegovo remek djelo na koje je bija (dok je uopće bija) naročito ponosan. 7 kubičnih metara fekalija i otpadnih voda (preciznije: govana i pišote), koje triba praznit dva, ili za kišne godine, tri puta, nije – zajebancija! Kuća je bila tako smještena, da ni oni koji su u njoj bili i više od nekoliko puta, nisu bili sigurni kako je nać? Do kuće se dolazilo pješačeći između susidnih kuća 5 do 10 minuti od zadnje stanice gradske autobusne linije koja dopire najdalje. Da taj bus ima još samo jednu stanicu, bija bi prigradski. Bus su Mućke, (a i cilo susidstvo) zvali pruga. Susidi su njih dvi zvali Mućke i uvik u množini .jer su ih ritko viđali jednu bez druge.
Put od busa do kuće zna bi biti interesantan kad bi padala kiša, jer je tribalo prigaziti blatnjavu bujicu oborinskih voda, kojima bi se nerijetko pridružile i fekalne vode (govna i još gore) iz odavno nepražnjenih septičkih jama susidstva koje je zavidilo na kanlizaciji onima doli u gradu. Urbanisti i «ljudi od struke» su teško kužili taj kvart bez ikakvog urbanizma, javne rasvjete, kanalizacije, građevinskih i inih papirnatih dozvola, koji se ponosija svojom nedovršenom betonskom crkvom s dva zvonika, koja valjda nije pristojno da bude dovršena, kad malo koji župljanin je do kraja dovršija svoju kuću. Ne bi požalija National Geografic da snimi reportažu o kvartu s uskin ulicama koje su (ako i nisu bile) postale jednosmjerne i kroz njih se od parkiranih autoi jedva probijaju i najmanji auti dok voze. Ali i to je kotar i tu žive ljudi s pravon glasa i to nezahvalni ljudi koji su prije 10-ak godina (uglavnom od njihovih milodara) podigli crkvu, a sad bi još i kanalizaciju...
Najinteresantnije je šta su Mućke od te i takve kuće živile. One su je komercijalizirale toliko, da bi im i najveći gospodarski stručnjaci pozavidili. Bez diplome ekonomskog faksa i bez istraživanja tržišta, Mućke su skužile da od listopada do lipnja mogu krevete iznajmljivat učenicima i studentima, a od lipnja do rujna turistima. A studenata i turista uvik ima! Dobro, kad nema turista ima izbjeglica i UNPROFOR-aca, a i oni su neki kurčevi turisti. A šteta je da stoji prazna kuća sa 4 prazne sobe u koje se stavi po 4, a za nevolju nabije i po 6 kreveta. Kako su Mućke osnovnu školu završile prije gotovo pola stoljeća, jasno je da nisu bile vične marketingu, pa ni oglašavanju u malim oglasnicima, a o drugim medijaima da i ne govorimo. Mućkama je njihova naobrazba dozvoljavala tek da uprate titlove na filmovima, ako filmovi nisu talijanski ili španjolski. U talijanskim i španjolskim filmovima brzo govore, pa se titlovi brzo miču i Mućke u pravilu ne uvate donji red titlova. Zato su Mućke, pri regrutiranju podstanara, pribjegle metodi osobne prodaje. Od đaka su uzimale samo «dicu iz sela» i iz nekoliko okolnih sela i zaselaka, a uvjet je bija tek da su iz «dobre kuće». Triba napomenit da su Mućke preferirale muške podstanare. Mara je govorila: više žensko može skočit s mista, nego đava iz zaleta. Slavka je bila konkretnija: muški ne mogu ostat ni noseći! Slavka je inače govorila ritko, ali kad bi rekla, rekla bi. Obično bi pogodila u sam centar stvari. Kad odnos ponude i potražnje ne bi dozvoljava spolnu diskriminaciju, Mućke bi na stan primale i ženske, ali to nikad ne bi prošlo bez prigodne Marine propovidi. Propoved bi, uz sve anatomske i bračno običajne potankosti odvela nas predaleko, ali recimo samo da je bila – osebujna. Postojala je i ona obična, prijamna propovid. Svojevrsna prisega kućnom redu i čistoći (Slavka bi samo dodala: reda mora biti), nepušenju u sobi, naputak o jeftinijoj tarifi struje, nedovođenju ženskih (ritko muških) po sobama, uz obaveznu pripomenu da su u njih bili na stanu i »likari, inžinjeri, a'vokati, viđenjiji i učeni ljudi i vidi ih sad, svi su postali ljudi, na pravi put su izašli i nije im falilo ni 'tičinjega mlika». Propovidi su se uvik držale pod velikon Gospinon slikon u hodniku, jer su Mućke virovale da tu riči dobijaju na težini i važnosti.
Dicu su direktno regrutirale po selu i okolici i u znak sklopljene pogodbe i svojevrsne kapare, od roditelja su uzimale pršut. Često su se iz takvih pohoda vraćale natovarene s više pršuta nego njihove 4 ruke mogu nosit, busevima s dvoznamenkastim brojevima linije na kojoj prometuju dva puta na dan, a nediljon i praznikon samo uvečer i ako nije grubo vrime. Koji put bi in se zalipila i kakva damižanica, friško priklana perad iz koje se još po busu kroz krtol cidila krv, kobasice, 50-ak jaja, domaća rakijica ili koji sličan suvenir.Pršut in je bija najdraži i najčešći oblik kapare i garancija sklopljenog posla. Bilo bi nepošteno promislit da su Mućke same jile te pršute, oni bi završili u rukama nekoga od doktora kod kojih su one često išle, uglavnom bez razloga. Jedan je pršut bija i za župnika iz neinkartane crkve s dva zvonika, jer su Mućke na taj način mislile da otkupljuju svoje grijehe za 30-ak godina utaje poreza na ostvaren dohodak od iznajmljivanja.
U zadnjih 30-ak godina Mućke su «oženile» porezne uprave dvi države za brat-bratu milijun kuna. A šta je pršut prema milji kuna i globi? To se zove poduzetnički duh. Mućke su uvik naplaćivale krevet po sto, ranije sto maraka, a danas sto eura. Mare je govorila: sve je poskupilo, a Slavka bi samo na to dodala: mi nismo, a Is'sa ti, sto je sto! U sezoni, izvan školske godine, turiste su direktno napadale u gradskoj luci, na autobusnom ili željezničkom kolodvoru. Do iznemoglosti bi urlale: sobe, ne prezajući pri tom ni od potezanja za rukav potencijalnih žrtava. Od rekvizita svaka je nosila po karton na kojem je bilo flomasterom ispisano dvojezično: ZIMMER FREI i SOBE. To u stvari ni nisu bile sobe, nego đast krevet s zajedničkom uporabom WC-a, ali za turiste bi obično bilo prekasno kad to skontaju. Malo koji turist bi se sam i zna vratiti iz privatnog smještaja u vlasništvu Mućkih, tako da su najčešće plaćali krevet pod sobu. Krevet je košta od 20 do 50 eura, a i ta se cijena ugovarala od slučaja do slučaja , još doli u Luci. Rič je za Mućke bila svetinja i ta se cijena nikad nije minjala. Za boljih sezona, Mućke su znale skupit i značajnije svotice. Turistička djelatnost je od Mućkih tražila dodatan oprez kod izbora izvansezonskih podstanara. Mućke su naime, na stan primale samo dobre učenike, a ako bi se za nekog podstanara posumnjale da će završit na produžnoj nastavi, odnosno da će bit u kući i u sezoni, on bi dobija otkaz. Dobija bi i novce nazad, jer Mućke su uvik naplaćivale unaprid i niko ih radi toga nikad nije privajrija niti zajeba. A kod zamjene lošeg učenika boljim, nije bija na odmet niti novi pršutić.
Tako je to trajalo 30-ak godina, školske godine su se izmjenjivale s turističkim sezonama, a Mućke su imale uvik popunjene kapacitete. I devizama popunjenu okruglu metalnu kutiju odavno pojidenih danskih keksa, jer bankama Mućke nisu virovale. Jednoga dana Mućke su zaprimile na Maru adresiranu plavu kuvertu kovertu od pošiljatelja RH, ministarstvo ovo i ono, županija, odjel za ko zna koji kurac? Mućke su iz dna duše mrzile plave kuverte i mislile su da one za doktore i advokate, a da nisu nikako za njih. Mućke su na najgori mogući način svatile zašto cili život mrze plave kuverte? Jadna ti majka 'ko dobije plavu kuvertu, rekla je Mare. Slavka je tek dodala nešto o seksu i majci onog tko dobije takvu kuvertu. I onda su je otvorile, a u kuverti je bija nalog za rušenje objekta (iako je diskutabilno je li njihova kuća uopće bila objekt ). Još je pisalo i da o svom trošku sruše i uklone objekt u roku od 30 dana, u protivnom će o njihovom trošku, uz globu u iznosu dvogodišnje zarade od iznajmljivanja to napraviti pošiljatelj plave kuverte. Mara je rekla: Is'se moj dragi. Slavka je rekla: jabem ti švabo mater, di si puca za vrime rata ? U daljnjem spominjanju spolnih organa i imena živih i mrtvih političara, Slavku je prekinila, sklopljenim rukama i molećivim pogledom, Gospa s velike slike. Mare je pitala: Šta ćemo sad, dok ju je Slavka samo tupo gledala, ostavši bez svojih najjačih argumenta. Znaš šta ćemo, rekla je Mara sestri, nećemo ništa, eto šta ćemo. Slavka je tiho pitala:ja znam da košta gradit i da triba platit ljudima, ali zašto in triba platit da ti ruše i još šćetu učine? Neka in plati Carla Del Ponte, mogu rušit s nami unutra i priko nas mrtvih, odgovorila je sestri poduzetna Mara. A dica, tiho promrsi Slavka? Šta dica, odvrati Mara, i dica, kako nami – tako i njizi. Pravo kažeš, a platili su za cilu godinu, ne možemo ih sad ist'rat na ulicu prije vrimena, odobri Slavka sestri.
Prošlo je 30 i 40 dana i osvanija je dan rušenja. Kroz zaglušnu buku moćnih motora građevinskih strojeva i žamor okupljenih znatiželjih susida, šef ekipe za rušenje je bez uspjeha nagovara Mućke da smista izađu iz kuće. Inače suzdražna Mara mu je s prozora na katu pokazala «bosanski grb», a Slavka je to popratila bujicom beštimija, biranih psovki i prigodnih kletvo.U po rečenice koja je tribala glasit: gospođo nemojte činit pizdarije, vozač buldožera je povika: Mare, Slavka, jeste to vi? Đavle crni ako nas ne pripoznaješ, moga si barenko pripoznat kuću koja te školovala, začulo se s kata.
Od toga događaja prošlo je više od godinu dana, kuća Mućkih je još na svome mistu, dupkom popunjena i dalje bez dozvola i kanalizacije. To nije zato što je štićenik đaćkog doma Mućkih bija bagerista, to je jer je «kuća školovala» jednog uglednog lokalnog političara. Njega su Mućke posjetile i odnile mu pršut. Bivši štićenik se uz pršut sitija školovanja, pa je spriječija rušenje i rastira mehanizaciju i okupljeno mnoštvo. Za globu ćemo lako. Malo je vjerojatno da su Mućke politačaru vratile baš oni pršut-kaparu koji im je onda da njegov otac, ali su svakako sad bili kvit u pršutima. 1:1.To se zove – hranidbeni lanac.
Post je objavljen 13.03.2011. u 10:10 sati.