2 je ujutro, a ja jedem sladoled. Tužan sam; ja sam sam. Prije nekih pet mjeseci prestao sam izlaziti, misleći da to neće utjecati na neku kvalitetu socijalnog života itd. Vraga. Osjećam se kao da su me svi zaboravili. Više me nitko ne zove. To je najgore. Ta nedjeljna jutra kad vidiš mamurne statuse, i uploadane slike sa iPhonea iz cajkaškog kluba u koji te nitko nije zvao, jer si već mjesecima, a tebi se čini samo par dana, sinonim za dosadu. Tužno je kad prolaziš preko špice samo kad ideš u shopping, jer imaš previše para i nemaš ih s kim zarakijati, pa ih je bolje ubiti u nekom dućanu gdje je neumjesno uopće ulaziti dok je recesija i prosvjedi su svakog drugog dana u gradu. Grozno je kad pitaš preko chata na Facebooku zašto ti netko nije odgovorio na poziv jučer, i dobiješ izliku koju je glupo preispitivati, a onda čuješ da ista vrla osoba, koja ti je toliko bitna, nije došla doma do ranih jutarnjih sati i povežeš konce da ti se nije javila jer jednostavno nije htjela izaći s tobom. Kad pišeš ironične statuse na Facebooku, moraš se othrvati potrebi da ispod deset lajkova napišeš, naravno neodređeno kao pička, 'ne mogu vjerovati da ne kužiš da je ovo tebi upućeno.'. A najjadnije i najružnije je što se sramiš reći starcima da nisi pao tri ispita jer si, kao što oni misle, ti 'samo po kavama' i 'vječno tulumariš', jer si u zadnji put bio vani prije čak četiri mjeseca, i jer si unazad dva mjeseca sjedio samo na desetak kava. I onda ti dođu u posjet i iščuđavaju se kako brzo trošiš onu finu kavu koju su ti oni kupili. Jer si osamljen i piješ dve kave svako jutro sam, jer si ti onaj čudni dečko koji u preseratorskom sjajnom bijelom bircu na kraju Dežmanovog svakog ponedjeljka sjedi sam i nešto piše u bilježnicu ili čita, jer ti je vrhunac dana doći doma i otvoriti dashboard na Tumblru. Jer ne možeš reći prvo sebi, pa onda mami i tati, pa onda prijateljima koji ti to možda više nisu, jer te zapravo jako strah, da si depresivan, da opet puštaš kompluzijama da te vode, da se prepuštaš i beživotno živiš iz dana u dan jer si zadnji put kad si se tako osjećao šest mjeseci svakih tjedan dana išao na psihoterapiju. Ali ti to ne želiš. Ti samo želiš da umjesto pune žlice sladoleda u ustima imaš pljugu, i košulja ti je raskopčana, i ona pjesma koju je majka posvetila mrtvom sinu leluja zrakom dok tebe endorfin puca, a zapravo ti čak ni to nije bitno, jednostavno želiš da te netko ponekad nazove. A onda vidiš slike iz Japana, i možda te Bog samo kuša, jer ti je sigurno mnogo lakše nego tim brojnim Japancima bez doma, bez obitelji, bez mame i tate, bez prijatelja, bez nade.
Post je objavljen 13.03.2011. u 02:08 sati.