Ovih nekoliko lijepih, mada vjetrovitih dana, daju naslutiti da nam se konačno bliži proljeće. To potkrepljuje i onaj umor koji se gotovo redovito javlja već godinama unazad, nakon dugih zima. Nisu bez razloga tu boljeticu prozvali " proljetni umor ". To bi bio stručni naziv kojim se liječnici koriste kad potražimo njihovu pomoć, zabrinuti simptomima koji mogu sličiti onima iza kojih se skrivaju prave bolesti. Mada nije baš ugodan, s godinama sam ga počela dočekivati gotovo sa dobrodošlicom, kao lastavice kad se vrate s juga, jer mi se zime čine nekako sve duže i dosadnije.
A prve " simptome " proljeća pokazuje i priroda oko mene. Narcise su već dobrano provirile iz zemlje, a mogla bih se zakleti da sam neko jutro čula kosa kako zviždi svoj ljubavni zov. Onog dana kad se vrate rode na dimnjak našeg Vatrogasnog doma, bit ću sretna, jer tad zimi više nema povratka, bar ne za neko dulje vrijeme. A što ih je lijepo vidjeti kako spokojno gacaju na svojim dugim nogama, tražeći slastan zalogaj kao uobičajena pratnja trakorima na polju, koji im prevrčući zemlju nude kao na pladnju bogat meni. No, dobro, to će još malo pričekati, ali smijem malo sanjariti.
Netko će reći da bih kao savjesna građanka ove naše zemlje, još k tome i brižna majka, čije dijete treba stabilno i plodno tlo kako bi izraslo u normalnu i uspješnu osobu... dakle kao takva, možda bih se trebala osvrnuti bolje oko sebe. Dati svoj obol u promjenama koje se nagovještavaju svud oko nas. Prosvjedi, svađe, prirodne i neprirodne katastrofe, politička previranja i stranačke prepirke. Kako nazvati sebe odgovornom, a ne pljuvati po političarima? Kako sebe smatrati moralnom, a ne stati uz bok onima koji nose transparente? Kako pokazati sebe dovoljno pametnom i obrazovanom, a ne razglabati o strategijama razvoja i političkih poteza? .......
Možda ste i u pravu, možda nemam dovoljno znanja, hrabrosti, ambicija i inih kvaliteta, ali nemam niti iluzija da će nas sve ono prije navedeno izvući iz blata u koje su nas gurnuli. Jednostavno, polazim od sebe, od svog mikrokozmosa. Osluškujem bilo svoje obitelji, svoje najdraže i najbliže mi okoline. Zadovoljna sam malim pobjedama, koje nas, male ljude velikim koracima vode naprijed. Borim se da zadržim mrvu zdravog razuma i trun dostojanstva, pa ako ustreba upustiti se u bitku sa "vanjskim neprijateljem", kao složna, mala vojska znat ćemo se oduprijeti, kao i svih ovih godina do sada. Ne razbacujem se parolama, dok nemam mudrijih odgovora na velika pitanja. Ustrajem živjeti po pravilima Božjim, unatoč nelogičnosti i apsurdnosti zakona ljudskih. Kako bi se oduprijeli nečem što nam je nametnuto, moramo znati što želimo. Tako je lakše pronaći strategiju kojom ćemo to postići. Neozbiljno je davati moć ljudima u koje nemaš vjere kličući tek bunta radi, a pogubno je svoj život povjeravati onima koji se opijaju slavom i moći.
Buđenje svijesti kod mene dolazi sa buđenjem prirode. Kolanje životnih sokova kad krene punom brzinom, zahuktava se i sustav obrane od vanjskih utjecaja. Psihološki imunosni sustav kreće u proizvodnju obrambenih stanica koje nas štite od burovitih političkih previranja. Svjesnost za mene ima sasvim drugo značenje i svrhu. Živjeti u skladu s prirodom, ići u korak sa stupnjem sazrijevanja djeteta, koje je svojim začećem postalo centar svijeta. Možda svi mi ovisimo o situaciji u našoj zemlji, možda nam netko spretniji kroji sudbinu, a možda smo ipak sami odgovorni za svoja djela, svoj put i svoj život.
Post je objavljen 12.03.2011. u 13:05 sati.