Na pojedinim on-line foto natječajima pobjednika određuje prvenstveno broj glasova publike (tj. posjetitelja dotičnih stranica). To i nebi bio neki problem da ne postoji subjektivnost onih koji su za vrijeme trajanja natječaja najbrojniji posjetitelji tih stranica.
Tu je lobiranje sasvim uobičajena pojava. Najčešće autor koji pošalje neki svoj rad na takav natječaj, kako bi si povećao šanse za pobjedu, angažira svu svoju rodbinu, poznanike i prijatelje da glasaju za njega. Ono što je najgore, mnogi to i čine. Neki čak idu i toliko daleko da svojem "favoritu" (koji ih je angažirao da glasuju za njega) daju najbolje ocijene, a istovremeno, ukoliko je moguće, svim ostalim sudionicima namjerno snižavaju ocjene. Čak i u slučajevima kada rad njihovog "favorita" i nije naročito kvalitetan, dok su radovi "konkurencije" puno bolji.
No kako to lobiranje radi? Jednostavno. Nakon što se raspiše neki takav natječaj i krene glasovanje, većini autorovih prijatelja i poznanika će početi stizati e-mailovi, SMS-ovi i poruke preko Facebooka sa sadržajem tipa "Hitno trebam vašu pomoć! Poslao sam sliku na taj-i-taj natječaj u kojem je glavna nagrada to-i-to, glasajte za moju sliku na tom-i-tom linku i pomognite mi da pobjedim!"
Ne samo da se to može smatrati varanjem, već se prema tome može i lako zaključiti da na takvim natječajima u većini slučajeva neće pobijediti kvalitetni radovi, već radovi onih autora koji imaju iza sebe dovoljan broj prijatelja i poznanika koji će glasovati za njih. Iako su možda njihovi radovi i ispodprosječni.
Drugim riječima, za svakog iole ozbiljnijeg fotografa, dobro bi bilo sve takve on-line natječaje zaobilaziti u širokom luku.
Daleko veću težinu svakako imaju natječaji u kojem sud o radovima donosi i pobjednika proglašava žiri u kojem sjede vrsni fotografi, akademski slikari, profesori i povjesničari umjetnosti i njima slični, koji ne poznaju sudionike koji su svoje radove poslali na natječaj.
Post je objavljen 19.04.2011. u 00:02 sati.