Nisam osoba od tapkanja na mjestu...želim hodati, ići naprijed...
Nikada nisam razumjela hod, korak napirjed korak nazad, malo lijevo pa onda malo desno, stvarajući prostor za krhotinicu istine i puno ničega zaslađenog prema vlastitom ukusu...
Krhotinica istine ne unosi u ništa nešto, ona je tu samo da bi poboljšala okus ničemu...
Imala sam prilike kušati ništa, začinjeno krhotinicom istine...oporost, gorkost, i ništa više...ničemu se ne da, a ma baš ničim, popraviti okus...
Mislila sam da ću dobro učiniti ako kažem što osjećam, no tek tada sam na vlastitoj koži osjetila svu oporost ničega, prožetog ničim...