Marketing
Čekajući čudo
Neki čovjek, godinama još mlad, ali umoran, očajan i zlovoljan, sjeo je na obalu rijeku i zamišljeno gledao u daljinu.
Rijeka bješe nevelika, gotovo da bi se mogla preplivati u deset zaveslaja, ali brza, hladna i pomalo divlja.
Malo niže rušili su se slapovi u jezerce u kojem se kao dijete ponekad znao kupati.
Rijeka je proticala svojim tijekom, a umorni čovjek je i dalje samo nepomično sjedio i čekao.
Uto naiđe neki dječak, momčić zapravo, žustra koraka, raščupane kose i zaigranih plavih očiju.
-Kamo ćeš momče?
-Idem pronaći izvor ove rijeke!
-Pa što ćeš ti sam tamo na izvoru?
- Želim se napiti čiste vode.
- Eh čiste vode, imaš i ovdje vode koliko hoćeš
- To znam, ali... A vi? Što radite ovdje?
- Što radim!? Ništa... čekam nešto, nekog... čudo čekam!
-Zar čuda prolaze ovim putem?
-Ne znam.
-Hoćete li sa mnom prema izvoru?
-Neću, nisam žedan...
Nešto kasnije, istom prašnjavom stazom prođe jedna baka, sporog i nesigurnog koraka.
-Dobar dan, dobar dan
-Kamo ste se uputili bako?
-Idem na vrh one planine!
-Na vrh planine?
-Da!
-Pa kako ćete tako sami na vrh planine, a jedva hodate!?
-E moj sinko, bila sam jednom gore dok sam bila mlada, i još se sjećam kao da je jučer bilo.
-I danas sam rekla sama sebi - pođi još jednom dok imalo možeš. Svakim danom sam sve slabija. Neću još dugo. Osjećam to.
-Ali, što ćete na vrhu planine?
-Želim samo još jednom vidjeti kako izgleda svijet s druge strane. Hoćete li sa mnom?
-Ah, neću, odavno znam kako izgleda svijet s druge strane.
- A što vi radite ovdje?
- Ništa, samo čekam...
- E sinko moj, tko čeka i ne dočeka baš svakog puta.
Prošlo je već dosta vremena, baka je otišla prema planini, a čovjek je još uvijek bezvoljno sjedio na obali rijeke.
U neki čas pojavi se starac, oronuo, grbav i šepav, s nekim štapom u ruci, neobrijan i sav nekako neuredan.
- Mogu li se malo odmoriti kod vas?
- Tko vam brani.
- Hvala, a što vi radite ovdje?
- Ništa ne radim, što ste danas navalili, vi ste već treća osoba koja me pita što radim, eto baš ništa ne radim, čekam, jednostavno čekam.
- Koga čekate?
- Eh, štojaznam koga čekam, što čekam, ne znam, neko čudo čekam!
- Čudo!? Kakvo čudo?
- Pa bilo kakvo, jedino me čudo može spasiti.
- Zaista?
- Imao sam veliku i lijepu kuću, izgorjela je jučer u požaru.
- Zanimljivo, i meni je kuća stradala u požaru...
- Volio sam jednu prekrasnu djevojku, ali ne znam, nikako joj nisam uspjevao pokazati koliko je volim.
- I ja sam jednom volio...
- Shvatio sam sve tek onog jutra kad je otišla.
- Da, i moja je isto tako otišla...
- Imao sam i konje!
- I ja.
- I vjernog psa čuvara.
- I ja.
- Imao sam i...
- I ja sam imao!
- Jeli se vi to sprdate sa mnom?
- Ne, zašto mislite?
- Pa što god ja da kažem - vi samo ponavljate - i ja i ja i ja...
- I? Što je tu čudno? - nasmiješi se starac
- Gubite se odavde!
- Zašto?
- Ne znam zašto sam vam uopće sve ovo pričao, odlazite, ne želim vas više gledati.
- Ali...
- Ako se istog trena ne izgubite, bacit ću vas u rijeku!
Starac nevoljko ustane, osloni se na onaj kvrgav štap i promrmlja sebi u bradu nešto nerazumljivo...
- Što ste rekli?
- To što ste čuli...
I sjedio je čovjek na obali rijeke još dugo vremena, zamišljen i sam. Sunce je već otišlo daleko na zapad, vjetar se smirio, a boje neba poprimile začudan sjaj.
U neka doba, eto ponovo onog dječaka, sav zajapuren i znojan jedva je čekao ispričati priču.
Uhhh, da samo znate što mi se dogodilo, pronašao sam onaj izvor, napio se najdivnije vode na svijetu, ali sam se spotaknuo na klizave stijene i pao u jedan procijep! Toliko me boljelo da se nisam mogao ni pomaknuti. Mogao sam jedino dozivati u pomoć!
- I? Kako si se izvukao?
- Kad sam već mislio da ću se smrznuti i udaviti u brzacima, pojavio se neki čovjek, pružio mi ruku i neki veliki kvrgavi štap za koji sam se uhvatio i izvukao me iz procijepa!
- Je li to možda bio neki starac, neuredan, zapušten?
- Ne, ovo je bio neki snažan čovjek, visok, tamnokos.
- Imao si veliku sreću.
- Zaista jesam!
- Nemoj više ići na taj izvor!
- A ne ne, sigurno ću ići, ali drugi put ću povesti svoje prijatelje.
Dječak tek što je otišao svojim putem, eto i bake planinarke.
- Heeej bako, jeste li osvojili taj vrh - upitao je podrugljivo
- E moj sinko, penjala sam se penjala, došla otprilike do pola puta i više mi se nije dalo...
- Pa ste se vratili?
- E čekaj malo, da ti ispričam... I tako, dok sam se premišljala što ću i kako ću, hoću li naprijed, hoću li natrag, naišao neki čovjek i rekao mi da i on ide istim putem. I tako smo krenuli zajedno, uz razgovor, korak po korak, nisam osjetila ni trunčicu umora, a već sam bila na vrhu.
- I kakav je svijet s vrha planine?
- Predivan!
- A taj čovjek... je li možda bio star, odrpan, neuredan?
- Neeeee, ovaj je bio zgodan, plavokos, ne odviše visok i snažan, ali zarazno lijepog osmijeha. I zamisli, rekao mi je da ga je samo sat ranije, grubo potjerao neki čovjek s kojim je samo želio razgovarati!
- Hm, a gdje je on sad?
- Tko?
- Pa ovaj vaš, plavokosi, smjehoviti!
- Otišao je na drugu stranu planine...
- Hoće li se vraćati?
- Ne, rekao je da se nikada ne vraća na isto mjesto, čudno baš...
Baka je otišla svojoj kući sretna i zadovoljna. Vidjela je još jednom kako izgleda svijet s druge strane planine. I to joj je bilo dovoljno.
Čovjek je ostao sjediti na obali rijeke i čekati čudo.
Nad rijekom se spustila hladna noć, a šum brzaka kao da je postao još snažniji i bučniji.
I ništa se nije dogodilo.
Nije dočekao čudo.
Koje je toliko želio.
I koje bi ga spasilo.
A čuda, čudna mi čuda - različitim ljudima različito izgledaju.
Ako previše čekate, nećete ih znati prepoznati.
Čuda, da...
Post je objavljen 11.03.2011. u 10:01 sati.