u međuvremenu
podsjeća na medjuzemlje, a međuzemlje podsjeća na sve moje drage pisce fantastike i ostalog što se izgubilo u nevidljivom, skrivenom bezvremenom itd, a sad prekidam sa takvim načinom zapisivanja, piskaralo jedno šablonsko, da ne postanem previše artistička, drugim riječima onakva kakav je bio jedan pjesnik iz socijalizma koji bi započinjao priču o sebi i pisanju: Ovu pjesmu sam napisao točno u ponoć. Točno u ponoć,ponovio bi značajno, sa stankom da se vidi njegova duboka angažiranost i uzvišenost duše, a ja bih ga vidjela u svojoj mašti kako sjedi na vrbi sa guščjim perom u ruci na vrhu brda, a na vrh brda vrba mrda, vrba mrda, mrda li mrda, ali ne zadugo.
Jer, iako i tome usprkos.., socijalizam-komunizam nije baš trpio reality show. Imao je neku ozbiljnost taj sustav. Brusila se i kultura iako.., trebao si istina biti na liniji, ali k vragu nije mi bila namjera uspoređivati i govoriti o prošlosti, iako je upravo prošlost kriva što se osjećam ... kao da su me smjestili u starački dom, blago rečeno. U ženski koncentracioni logor.
A što ću, a kud ću. Homica ludensica oggi sono.
Oggi sono io
Alex Britti
(1999)
E non so perché quello che ti voglio dire
poi lo scrivo dentro una canzone
non so neanche se l'ascolterai
o restera soltanto un'altra fragile illusione
se le parole fossero una musica
potrei suonare ore ed ore, ancora ore
e dirti tutto di me.
..............
Lude gljive su u igri , a ne bi bilo zgorega da dodam malo žešće priče. Mogu što me volja, tko mi smeta. Što sam napravila napravila sam.
Nemate vi pojma što znači stariti, ostariti, a Berlinski zid iako srušen raste svugdje oko mene. Žalim li? Ne znam!?
Raspadam se.
---------
Neki su stajali, neki sjedili, a neki su bogme, ako bih dao mašti na volju lebdjeli. O sretne li misli! Bilo nas se je svugdje. Danas smo se okupili pred Stanlijevom nastambom. Stanli je u posljednje vrijeme, koliko me pamet služi, već neko vrijeme iako je to posljednje i neko i uopće vrijeme bio prilično čudan, pa usudio bih se reći i vrlo apstraktan pojam. Jesam li rekao pojam? Ili apstraktan? Ali ne glasno. To sigurno ne.
- Postoje dvije stvari kojih se sjećam. Stanli je imao crveno, okruglo, s nosićem blago uzdignutim prema gore lice, a usne su mu već formirale vječni osmjeh pa su njegova kazivanja imala neku vedru i vjerodostojnu notu. Pitanje je bilo kako se izvući iz položaja u kojem smo se našli, a nitko od nas nije znao zašto smo se i kako tu našli.
-Sjećam se, ponovio je Stanli dvije pročitane priče. Svi smo naglo sklopili krila, čak i oni koji su.. hm.. lebdjeli spustili su se na zemlju. Nitko se nije usudio upitati: Pročitao? Toliko smo naučili. Izrečena sumnja poništava sve što smo uspjeli zapamtiti ili izreći pa se nakon toga moramo ponovo učiti. Neki od nas gledali su u prašinu. Netko je spomenuo da se štapom pisalo po prašini ili pijesku, ali onda se vrlo brzo i brisalo, da ono što je napisano ne zavede na krivi trag i ne napravi slova i riječi živima, sličnim nama. S krilima? Jedva sam se suzdržao da zadržim misao. Živa riječ. I riječ dijelom postade. Brzo sam stresao glavom. Nikako to ne izreći glasno.
-Prva priča, ako je...
O ne Stanli, nikako ne Stanli vapio sam u sebi. Ne dovodi sebe i nas u sumnju.
-O posve sigurno, nastavio je Stanli. U nekom ...Gradu...
-O u Gradu, o u Gradu vikali su okupljeni sretno. Tapšali su rukama i krilima i veselo zaplesali.
-U Gradu, ponovio je Stanli, a ne zaboravite Grad je bio okružen plavim nebom s bijelim oblačićima kao malim ovčicama koje su veselo i vedro skakutale...
- O ovčice, o ovčice pjevalo je i veselo plesalo razdragano društvo, a Stanlijevo lice se širilo u sve veći osmjeh.
-A boje su kroz..., lice se Stanlijevo na tren ukočilo i ja sam vapio nikako ne sumnja Stanli, nikako ne sumnja.
-...a boje su se svijetlo roza, svijetlo plave i bijelo sive prelijevale.., lice mu je ponovo bilo maska.
-o svijetlo roza, svijetlo plave i sive, pjevali smo svi mi, da, da uključujući i mene iako mi se nekako mutno činilo da mi je priča poznata, ako je to uopće bila priča, ali naravno nikako ne sumnjati nikako ne sumnjati.
-... svijetlo roza, svijetlo plave i bijelo sive, vrlo nježne i vrlo prozirne, ponavljao je Stanli, a naša su krila lepršala i neki od nas su i letjeli.. iako..., ali ne nikako ne sumnjati.
(a može i Stanley- po volji Kubrick)
--------
Post je objavljen 11.03.2011. u 08:10 sati.