Pisati o Danu žena danas i iz ove perspektive djeluje isprazno jer se sve svodi ili na ponavljanje poznate faktografije ili na kritiku prošlih vremena ( naravno onih socijalističkih) koja u „estradnom“ obilježavanju „8. marta“ simboliziraju karanfili ženama, sindikalne fešte i pijani muževi.
Od prvog skupa o ženskim pravima 1848. godine u Seneca Fallsu u SAD-u na kojem je donijeta “Deklaracija o pravima i osjećajima“ kojom su žene tražile pravo raspolaganja svojom imovinom, starateljstvo nad djecom u slučaju razvoda, proširene mogućnosti razvoda braka, bolji pristup obrazovanju i mogućnost zaposlenja te pravo glasa, preko pokreta sufražetkinja od sredine 19. stoljeća, uhićenja Emmeline Pankhurst u veljači 1908. i velikog protesta žena 8. ožujka 1908. u New Yorku, obilježavanja prvog Dana žena 28. veljače 1909. godine u SAD-u deklaracijom koju je donijela Socijalistička partija Amerike, preko Prve međunarodne ženske konferencije koja je održana 1910. godine u Kopenhagenu u organizaciji Clare Zetkin kojom prigodom je ustanovljen “Međunarodni dan žena“ te njegova obilježavanja 1911. godine sa više od milijun ljudi u Austriji, Danskoj, Njemačkoj i Švicarskoj pa preko neobilježavanja tog Dana na zapadu od tridesetih godina prošlog stoljeća zbog njegovog povezivanja s komunizmom i konačno modernog feminističkog pokreta koji počinje klasičnim feminističkim djelom čuvene Simone de Beauvoir “Drugi spol“ 1949. godine te rasplamsavanjem tog pokreta šezdesetih godina prošlog stoljeća klasičnim djelom tog doba “Spolne politike“ Kate Millett koja je postavila onu suštinsku distinkciju po kojoj se spol kao biološka kategorija razlikuje od roda kao društvene konstrukcije koju uspostavljaju tradicija, kultura i odnosi u društvu, do službenog od Ujedinjenih naroda priznatog Međunarodnog dana žena koji se počeo obilježavati 1975. godine koja je i proglašena Međunarodnom godinom žene i modernog feminističkog pokreta danas, dug je put od 163 godine.
Što su žene u svojim zahtjevima postigle i što danas znači Dan žena? Položaj žena na Zapadu nisu izmijenili pokreti sufražetkinja ni odlučnost žena da budu same gospodari svojih sudbina, već je do promjena došlo tijekom Prvog svjetskog rata kad su milioni muškaraca odlazili na frontu, a žene preuzimale njihove uloge za materijalnu brigu o porodici, njihove poslove u tvornicama i uredima. Žene upravljaju plugovima i automobilima, izrađuju oružje u tvornicama, upravljaju novcem, primaju plaću i odlučuju o njenom trošenju, prosvjeduju za povećanje plaća, kreću se, puše, daju sebi slobodu. Jednostavno, uslijed povijesne kataklizme one se emancipiraju.
Novi Zeland je prvi 1893. godine ženama dao pravo glasa, a to pravo kao nagradu za ratni trud nakon prvog svjetskog rata daju Velika Britanija (1918) te Poljska i bivši SSSR. Njemačka 1919. Weimarskim ustavom daje ženama pravo glasa, a nakon dolaska na vlast Hitler to ukida nazivajući emancipaciju žena simptomom izopačenosti koje je posljedica frustracije i neispravnosti spolnih žljezda i zabranjuje im politički rad jer je ženska dužnost rađanje brojne djece na kojima počiva arijevski san.
Sjedinjene Američke Države ženama daju pravo glasa 1920. godine, a francuskinje su to pravo čekale do kraja drugog svjetskog rata kada žene i drugdje masovnije dobivaju pravo glasa. No, ubrzo se ispostavilo da pravo glasa nije bitnije izmjenilo društveni položaj žene. Prvi ulazak žene u politiku amerikanke Victorie Woodhull koje se 1872. kandidirala za predsjednicu, koja je bila prvi posrednik Wall Streeta i prva žena koja je govorila u kongresu završio je neslavno. U svojoj kampanji za predsjednicu države zagovarala je osamsatno radno vrijeme, programe o društvenoj skrbi, jednako obrazovanje za žene i treba li naglasiti, pravo glasa. U svojim je zahtjevima bila daleko ispred svog vremena, a podršku od žena na izborima nije mogla dobiti jer one nisu imale pravo glasa, a i da je bila izabrana ne bi ju mogli proglasiti predsjednicom jer nije imala 35 godina, što je uvjet za predsjednika SAD-a. Svoju je kampanju sama financirala dok nije bankrotirala, a nakon toga je postala nacionalni skandal i predmet poruge.
Danas se žene za svoja prava bore organizirano putem svojih udruga i feminističkih pokreta i to kako na političkom tako i na kulturnom planu. Žene danas čine 1/3 radne snage u svijetu, a za to primaju samo 10% ukupnog svjetskog prihoda i vlasnice su 1% svjetskog posjeda. Iako su na zapadu žene u drugoj polovici 20. st. postigle najveći napredak nego u proteklih nekoliko tisuća godina muškarci još uvijek imaju vodeću ulogu u zakonu, politici, poslovanju i industriji.
Po najnovijim podacima iz Europske komisije uoči 5. ožujka Dana jednakih plaća žene u Europskoj uniji zarađuju prosječno 17,5% manje od muškaraca. Jednake plaće za isti rad jedno je od temeljnih načela EU još od Rimskog sporazuma iz 1957. godine. Unatoč tome raskorak u plaćama se sporo smanjuje. Prema podacima iz 2008. godine najmanji je u Italiji 5%, a najveći u Estoniji 30%, a taj problem se odražava i na mirovine pa je više starijih žena suočeno sa siromaštvom.
Suvremeni feministički pokreti kao društveni pokreti koji se zalažu za jednaka prava i isti status kakav imaju i muškarci, kao i slobodu žena da same odlučuju o svojoj karijeri i o uređenju svog života, kao temeljno pitanje postavljaju pitanje borbe protiv patrijarhije, dominacije muškaraca nad ženama, što smatraju osnovnom vrstom ugnjetavanja. Ova dominacija provlači se kroz sve. Tvrde da su žene određene rodnom ulogom od rođenja što ih vodi do podređenog društvenog položaja, jer ih uče prihvatiti podjelu rada prema rodnim ulogama gdje žene kuhaju i peru, a muškarci odlaze na posao. Žene su unutar takvih obitelji vlasništvo muškaraca, a ženine institucionalizirane uloge dobro odražavaju osnovnu strukturu moći u društvu - muškarac kao gospodar, žena kao sluškinja i djeca kao vlasništvo.
Također žene su, smatraju feministkinje, svugdje objekti i vlasništvo, komadi, statusni simboli, sve samo ne ljudi. Čak i kada su uključene u ljevičarske grupe, gleda ih se kao na potencijalni sex, a ne kao na potencijalne aktivistkinje i prijateljice. Patrijarhat kao politički sistem se odražava prvenstveno ideološkim sredstvima i to tako što u institucijama društva socijalizira svoje članove oba spola na takav način da oni prihvaćaju spolnu nejednakost kao prirodnu i normalnu.
Jedna od najznačajnih predstavnica feminističkog pokreta danas Carole Pateman u svom članku „Feminizam i demokracija” navodi: “Niti jednake šanse liberalizma niti aktivno, sudjelujuće demokratsko državljanstvo svih ljudi ne može se postići bez radikalnih promjena u osobnom i kućnom životu. Borbe organiziranog feminističkog pokreta posljednjih 150 godina postigle su mnogo toga. Jedna izuzetna žena može sada postati predsjednica vlade - ali taj posebni uspjeh ostavlja nedirnutu strukturu društvenog života neizuzetnih žena, žena kao društvene kategorije. One ostaju u neizvjesnoj poziciji kao individue, radnice i državljanke, a pučko mnijenje kao odjek ponavlja Rousseauovu izreku da je sama priroda odredila da žene.... trebaju biti prepuštene milosti nuškarčeve prosudbe.”
Stoga feminizmu kao političkoj teoriji i praksi za oslobođenje svih žena odnosno za ostvarenje jednakih prava i legalne zaštite za žene, bez obzira na njegov bezubi karakter danas, a čini nam se i samim ženama koje nisu opterećene političkim, sociološkim i inim teorijama već pukom egzistencijom, Dan žena bez obzira na svoju međunarodnu etabliranost, nije ništa drugo doli puka “estrada“. Ali i takav postojat će dokle bude postojalo pitanje ženskih prava, ako ništa drugo, prisjećanja radi.
Literatura: 1. Carol Pateman: “Feminizam i demokracija”
2. Zdenko Lešić: Feminizam, feministička teorija i kritika
Priredio: Boris Poljanac
preuzeto od Obiteljskog centra Virovitica
Post je objavljen 08.03.2011. u 11:59 sati.