Posložila sam sve …(tek unazad nekoliko godina)..
gotovo pa po svojoj mjeri…
i uživam u postignuću…koje nekada nije bilo moguće…ali sada je…
dobro, napravila sam grešku…jednu, priznajem.. koja se protezala na skoro 20-godišnju obavezu, ali sam je odradila pošteno, predano,
skroz romantičarski usanjano i smjerno..
kako i treba…
i ko kaže drugačije…jednostavno… laže…
e sad…da li je to na kraju ispala greška zbog moje naivnosti,
i jel bilo pri tome nevinosti…khm…
uglavnom onako smrtno zaljubljena…
trudila sam se iskreno, svi srcem i pokušala smjerno shvatiti i prihvatiti
i primijeniti
sve... što se od mene očekivalo, pa i više od toga…
slušala savjet svoje majke, koja ionako misli da je za uspjeh svakog braka
nužna moja briga o tome gdje su njegove čarape i gaće i da li je jeo…
i pokušala pogoditi pravi omjer tajnih sastojaka, nikad otkriven od strane njegove majke…
da svaki ručak ispadne upravo kako njen sin voli…
i da (o moj bože, kako mi je to promaklo)..nema prašine..
ni na gornjoj strani ormara..
ali na kraju ipak je nešto u svemu tome nedostajalo…
a za sreću je potrebno tako malo..jel?
jer ubrzo…
ja sam smatrala da se trudim preko svake mjere….
a on je mislio,( iako u to „mislio“ nikada nisam bila sigurna),
da je njegova ljubav dovoljno očitovana time što se na vrijeme vraćao kući i što nije išao sa prijateljima van..
a i novac je uredno pristizao...
a onda je došao jedan 8. mart..
kad opet nisam dobila cvijet i kad se meni više nije brinulo,
gdje je njegov donji veš…
( u he** donjoj ladici gdje eno stoji već zadnjih X- godina)
kakva je to „idealna“ juhica…
(povrtna od svježeg grincajga,sa placa, sa gris knedlima)
i ima li prašine na vrhu ormara…
( ko će se dovraga penjati na dva metra da provjeri)
i da li on dolazi na vrijeme doma..
(nije fer, ali poželjela sam da više ni ne dođe)
i tako je taj dio priče završio…
a sada...
dobivam nekoliko cvjetova na taj dan,
pa čak i rukoljub uz instant poziv na ples,jer svira „naša stvar“…
niko ne očekuje ručak, a ako je skuhah..
sve je garnirano zahvalama, pusama i pohvalama uz stvarno obećanje da je sljedeći njegov..kod njega…
riječi... da me se upravo takvu kakva jesam…čekalo predugo…
oslobođenost da se brinem…o svjetski važnim pitanjima ..
veš, prašina i ine ozbiljnosti,
spoznaju da je sasvim dobro kad se dogovorimo za susret, kavu, vikend…
uz nekoliko dnevnih razgaljujućih sms-a …
da je sve savršeno u ovoj nesavršenosti
koja obiluje šarmiranjem, pažnjom, malim iznenađenjima, smijehom i veseljem..
i zato jako volim ovakav Dan žena…jer ja to sve napokon mogu..
i Hvala im, od srca…
svim tim divnim požrtvovanim ženama sa vizijom…
što su mi to omogućile…
Post je objavljen 08.03.2011. u 10:26 sati.