Marketing
Ne postoji simetrija između ekstremne desnice i radikalne ljevice
SVI NA ULICE!
Muči me danas prehlada, boli glava, ali želim napisati nešto, što smatram važnim u kontekstu Prosvjednog antivladinog pokreta 2011 (PAP-2011).
Upadljivo je prisustvo ekstremne desnice, koja pokušava preuzeti kontrolu nad cijelim pokretom. S druge strane, veliki transparneti čine svima uočljivo sudjelovanje nekoliko radikalnih lijevih grupa.
Za učene, ali površne analitičare, neodoljiv je izazov da ih izjednače, mudrujući kako u situaciji političke nestabilnosti inače marginalne ekstremne grupe ljevice i desnice traže svoju šansu.
Međutim, među njima postiji bitna razlika. Gledano povijesno, iako su komunisti (boljševici, lenjinisti) i fašisti primjenjivali slične metode i izgradili, nažalost, slične sustave (totalitarizam), idejne razlike su dalekosežne. O tome sam svojedobno pisao u članku O bitnoj razlici komunizma i fašizma.
Komunističke partije nazivale su sustave koje su gradile "narodnim demokracijama"; fašisti su međutim izričito odbacivali demokraciju kao sustav koji prikriva "plutokraciju" i izraz je zapadnjačke dekadencije. (...)
Koliko god bili različiti, komunizam i liberalna demokracija dijele zajedničko porijeklo u idealima zapadnih revolucija koje su srušile feudalno društvo: engleske, američke i francuske. Francuska revolucija, nasuprot društvu baziranom na nejednakosti po rođenju, ističe vrednote: "Sloboda, jednakost, bratstvo". (...) Fašizam se međutim pojavljuje kao pokret, koji potpuno negira vrednote francuske revolucije. Kakva sloboda - sve treba biti podređeno jedinstvu nacije! (...) Kako komunisti, tako i zapadni demokrati, imali su problema s raznim kontroverzama u svojoj teoriji i svojoj praksi. Pluralistička demokracija ima međutim tu prednost, da se može prilagođavati i reformirati. (...) Fašizam je proklamirao ukidanje demokracije, i točno je to i ostvario. Komunizam je proklamirao više demokracije (što će donijeti i više općeg blagostanja), ali ne samo da to nije ostvario, nego je zaostajanje za zapadom bilo sve veće.
Iz ove bitne razlike u osnovana, u proteklim desetljećima razvila se i bitna razlika u mentalitetu mlađih radikalnih ljevičara. Oni inzistiraju na osobnoj autonomiji i pravu na različitost (a ne homogenosti Klase), sudjeluju na Gay Prideu (nekadašnji skojevci smatrali su pedere odvratnim buržuaskim dekadentima), inzistiraju na nehijerarhijskoj, mrežnoj strukturi odnosa (a ne partijskoj disciplini), razvijaju nenasilne metode djelovanja (iako većinom nisu načelni pacifisti), pričaju o harmoniji s prirodom (a ne o rastu industrije).
Čak i kad se izražavaju istim jezikom u kritici kapitalizma kao što su to činili ljevičari moje i starijih generacija, mentalitet je bitno drugačiji. Bliži su "djeci cvijeća" iz 60-ih nego skojevcima iz 50-ih. Oni žele više demokracije, bolje forme demokracije, ali neće ponavljati greške svojih prethodnika. One prave, "tvrde" ljevice Komunističke internacionale danas praktički više nema. Bitno je transformirana.
Nasuprot tome, današnja radikalna desnica sličnija je nažalost po mentalitetu fašističkim uzorima, uključivo ustašku varijantu (iako je za očekivati da će se pametniji među njima od ustaša ograditi - oni su najzad pokazali poražavajuću nesposobnost). Tu se pomalja onaj fašistički svjetonazor, o kojem sam pisao jučer.
Zato PMSM analitičari zbivanja moraju imati na umu da nema simetrije. Zato smatram, da ima osnova govoriti o desnim ekstremistima, a na ljevici samo o radikalima (oni koji izvlače "radikalne", korijenite zaključke, dok se umjereniji socijaldemokrati, laburisti, socijalisti pa i većina zelenih zadovoljavaju nekom vrstom kompromisa).
Danas u mnogim zemljama Europe ekstremna desnica jača, ali je izolirana jer su iz krvavog iskustva s fašizmom i konzervativci izvukli pouku, pa imamo u praksi neku vrstu "narodnog fronta" za njihovo suzbijanje (u čemu su ipak ljevica i zeleni najodlučniji).
Osobno, mogu za sebe reći da sam radikalni teoretičar, ali umjereni političar. Mislim npr. da je kapitalistički sustav dugoročno osuđen na propast zbog inherentnih nestabilnosti, ali kako nema jasne globalne alternative, a pokušaji radikalnog razlaza sa starim doveli su u praksi do nazadovanja u odnosu na socijaldemokratski projekt koji je transformirao kapitalizam u razvijenim zemljama, u praktičnoj politici zastupam umjerene strategije (porez na financijske transakcije, neo-keynezijanske i post-keynezijanske politike nasuprot neoliberalnim).
Post je objavljen 07.03.2011. u 20:11 sati.