Marketing
Imotski - Omiš 2010
Ako Vam se na da čitati, puuuno slika sa ovog putovanja možete pogledati ovdje.
Mapu s ovog putovanja možete pogledati ovdje.
Ako su nam strpljivost i upornost na visini, onda ono što ne uspijemo danas, izvršit ćemo sutra. A ako su nam napomenute družice (upornost i strpljivost) stvarno na visini onda to sutra može doći za 28 godina. Ovo je priča o takvom sutra.
Ako pogledate moj (pra)početak bicikliranja u priči The First Time Ever My Bike Saw A Camera, vidjeti ćete snimak na kome su jedan Pero sa bicikima i jedan izvor koji su se, ovako okupljeni našli jednog ljeta jedne 1982 godine. Tada sam s suputnikom pokušao doći do Omiša s druge strane brda, gledajući od mora. Tada pokušao i tada odustao. Ali bubica u uhu (ili još dublje) o tom putu je ostala svih ovih godina, javljajući se povremeno i tjerajući moj um za analiziranje i slaganje mogućih i manje mogućih kombinacija da se nakon ostvarenja i taj put stavi u arhivu mira i spokoja negdje na dnu duše gdje se već smještaju fine i ugodne male sitne ludosti čijim ostvarenjem smo našli smisao postojanja u ovom svijetu i stekli osjećaj 1:0 za nas u okrutnoj igri Davida i Golijata - mi i svijet.
Istina, čekam li odviše dugo na taj drugi pokušaj, vrlo je lako moguće da u tom dugom čekanju pobrkam realnost i fikciju pa mi taj put u tom mom zamišljanju postane euforično lijep i fantastičan, pa po realizaciji nakon pretjerano dugog čekanja, njegovo ostvarenje ne ispuni lijepa, ali ipak fiktivna, očekivanja. Srećom, to se pri ovom putu nije dogodilo. Naprotiv.
Put ovaj bio je jednodnevni dužine oko 130 km za čije ostvarenje potroših 13 sati. Pa i nije neki prosjek. No, uzmemo li u vidu prvo - da je ravne ceste jedva i bilo, dakle uglavnom je sve gore-dolje, drugo – o atraktivnosti, zanimljivosti, gubljenju vremena zbog lijepih i ljepših prizora, ushićenjima koja koče daljnje putovanje i svemu impresijskom, na početku ove priče podastirem podatak o preko 300 slika snimljenih u jednom danu (apsolutni moj dosadašnji dnevni rekord) od kojih, kad ih profiltriramo kroz najfinije kriterijske filtere, ostaje barem trećina pažnje i poštovanja vrijednih, što je još uvijek dosta (za jedan dan putovanja), i treće – mojih preko pola stoljeća vremena prebačenog preko mog ramena koji i onda kad bi mogao malo požuriti, filozofski pitaju „Žuriti!? A Zašto!? Pa pored ovog kroz što prolazim, vidim i doživljavam, nije li grehota žuriti!“
A realna mogućnost ostvarenja ovog puta pojavila se početkom šestog mjeseca i pojavom državnog praznika, smještenog jednog četvrtka, koji se ,već po ustaljenoj tradiciji ovog podnevlja, spojio u produženi vikend. Usput sam i oca dovezao kod svoje rodbine u okolici Imotskog, tako da sam i dobio dodatni plus kao potomak prema pretku.
I tako jedne subote u jutro početkom jednog šestog mjeseca mrvu prije 7 sati, moj vjerni pratilac bicikl i ja krenusmo u ostvarenje sna starog 28 godina. Selo Kamenmost u Imotskom polju je još dovršavalo svoje snove od prošle noći kad sam, tiho da ne remetim to snivanje, prošao biciklom kroz njega i već nakon nepuna kilometra počeo se penjati krivudavom cestom u zaselak Ajduci. Cesta od Imotskog prema Splitu kojom putujem dijelom ovog putovanja, je većim dijelom obnovljena u obliku proširenog i novog asfalta, tako da, uz činjenicu o nikakvom prometu, bilo je posebno ugodno slušati monotoni sssssssssss kao glazbu između tog novog, ravnog asfalta i guma mog bicikla.
Zajedno sa cestom penjem se iz Imotskog poja kojeg povremeno pogledam sa desne strane i to sa sve veće i veće visine. Uspon je vijugav i dug, na jednom mjestu čak se pretvara u kraću nizbrdicu, da bi potom opet sve krenulo uzbrdo. Imotsko polje je na nekih 280 mnm a nakon 12-ak km popnem se na skoro 650 mnm. Oštrija i u stvari prava uzbrdica počinje zapravo prije Krivodola u obliku lakat krivine, te se nastavlja kroz samo mjesto.
Tu je proširenje ceste, izgleda, bilo najteže i najdelikatnije, pa su izvođači radova to ostavili kao zadnje (šećer nakraju). Nisam građevinske struke , ali i kao laik bilo mi je interesantno promatrati pripremne radove za proširenje ceste u obliku betonskog zida koji metar od ceste. Slijedi nasipanje prostora između zida i ceste, te na kraju finiširanje same ceste. Stvarno je gadno građevincima u ovom brdskim krajevima (ili njihovim financijerima).
Mrvu prije prijevoja zadnji put pogledam Imotsko polje i to njegov zapadni početak u kome se smjestilo jedno od Imoćanskih jezera – Prološko blato. U njega smiraj nalaze vode sa Hercegovačkih planina koje kroz prirodni klanac u Prološcu doplove do svog cilja. Ovako s visine i izdaleka izgleda ljepše i impresivnije jer kad se pogleda izbliza postaje ono što jest – blato.
Prijevoj je u selu/zeseoku Kljenovac gdje, kao i na svakom prijevoju, zastajem radi dužeg odmora. Skidam sa sebe oznojenu majicu i stavljam je na zadnju korpicu koja će u dogledni sat-dva igrati ulogu ekološke sušilice rublja. Oblačim suhu odjeću, uključujući i duge rukave i nogavice, jer slijedi poduža nizbrdica . Još uvijek je svježina od jutra, pojačana sumnjivim tmurnim oblacima, koji su sa sobom donijeli povremeni zlokobni,hladni povjetarac (steely breeze). A prognoza za danas je sunčano i toplo.
I kad sam se odmorio, osušio, napojio i ispričao sam s sobom i s okolinom, sjeo sam na bicikl i pustio ga da on diktira tempo. Još od one vožnje od prije 28 godina, dobrano se sjećam da slijedi 10-ak km duga nizbrdica sa, uglavnom blagim padom, krivudava, sa egzotičnom okolinom, i sa (i danas u ovo subotnje jutro) nikakvim prometom, tako da mi preostaje s 1% mene održavati ravnotežu na biciklu (bez kočenja, jer je nepotrebno) a sa ostalih 99% mene je prepušteno čistom hedonizmu, i vidom i sluhom i svim ostalim čulima.
Početak je šestog mjeseca, a prije njega je bio duži kišni period, tako da zelena boja ovdašnjeg zelenila izgleda zdravo zeleno. Neobično u usporedbi sa sredinom ljeta gdje u Dalmaciji bude sve sprženo i izgoreno od suše pa većina zelenila od trave izgleda smeđkasto, a od drveća i makije nekako bledunjavo zeleno. Bilo kako bilo, u ovom današnjem putovanju za dominaciju krajolikom se nadmeću ta zdrava zelena boja flore koja puca od zdravlja i siva boja kamena koja će za mjesec-dva, ipak, pobijediti.
Prvo nosom a potom, detaljnijim promatranjem, i vidom, uviđam još jednu osobinu tog zdravog zelenila – procvalost. Sitnijeg, krupnijeg, mirišljavog i manje mirišljavog, šarenog i manje šarenog cvijeta i cvijeća je bilo svuda uokolo. Trebalo je samo mirnije, sporije i detaljnije pogledati. Tako ću za primjer uzeti i divlje crvene makove koji su mi od djetinjstva asocijacija za kraj školske godine i početak ljetnjih praznika.
Još uvijek se spuštam. S lijeve strane promatram obronke Biokova u čijem podnožju se nazire auto-cesta koja će u jednoj od ružičastih budućnosti doći do samog Dubrovnika. A trenutno je realnost za ove krajeve jer se sad u Zagreb može doći i za 3-4 sata. A nekad je trebalo i tri puta duže.
Zastajem na kraći odmor da pozdravim drevne svjedoke vremena – stečke bosanskih bogumila. Ostaje mi nejasno otkud ovdje. Istina da mi se da, iskopao bih i tu informaciju. No, bilo mi je interesantnije pustiti maštu za volju, pa poredati bar nešto od onog što si ti dostojanstveni komadi kamena, oblikovani nečijom rukom tko zna kad, bili svjedoci. Začudio sam samog sebe koliko je popis dug.
Jedna od osobina biljnog svijeta ovih krajeva su svakako borove šume, a naročito njihov miris. Proći pokraj, ili kroz, takve šume prvenstveno za osjet mirisa je nešto nezaboravno. I sada kao i usred žarkog ljeta. Prava zračne toplice. Prolaskom mimo te crnogorice, dišem punim plućima, kao utopljenik koji je izvučen iz vode, ili za još bolju usporedbu, kao pušač u visokom stadiju ovisnosti kada poslije nepodnošljivo dugog vremena ponovo zapali cigaretu.
Na ulasku u mjesto Cista Provo sam stao da se samodopadno uslikam, pa da snimak pošaljem jednom svom prijatelju čija je punica rodom iz ovih krajeva. Inače, iz ovog mjesta vode važne ceste na 4 strane tako da sam u samom centru mjesta stigao na raskrižje tipa + ili x, ovisno da li ga promatrate s jedne od cesta ili sa strane. Na tom raskrižju ako bih produžio ravno, to bi bilo u smjeru Ciste Velike i Sinja, a ako bi skrenuo desno, to bi bilo prema Livnu u Hercegovini. Ni jedna od ovih mogućnosti mi nije bila ovaj put privlačna, pa sam izabrao onu treću skrenuvši desno. Cesta je nastavila ravna kao strijela u smisli lijevo-desno, ali je malo-malo pa gore-dolje. To gore i to dolje nije bilo nešto oho-o, tek par stotima metara, tako da je prije bilo simpatično nego neugodno. Pogotovo što je asfalt bio nov novcat (još se crnio) a i crte su bile svježe obojane. Pa kad se opet pojavila poduža borova šuma koju je ravna cesta dijelila na dva dijela, nestali si i zadnji ostaci neugode i ostalo je samo ovisničko uživanje u dubokom disanju.
Više uzastopnih prometnih znakova pokušava vozače probuditi od ravne vožnje i upozoriti da slijedi oštra krivina u lijevo. Nakon te krivine cesta potpuno mijenja ćud. Sada se krivudavo spušta u neku vrst doline koju dolje vidim s desne strane. U toj dolini, obrasloj makijom, nazire se kanjon Cetine i novoizgrađena auto-cesta. Krivudanje traje skoro 3 km a kako je pri tome i spuštanje, plus pogled na krajolik, naročito s desne strane, užitak je na visini.
Da i nad krivinama postoj krivina, to mi je jedna oštra kao lakat pokazala par stotina metara pred ulaskom u Šestanovac. Iako sada, u suhim ljetnim mjesecima, ovo sve izgleda uzbudljivo i zanimljivo sa pozitivnog gledišta, vožnja ovom cestom u zimskim uvjetima bure i poledice mora da je prava nadnica za strah.
Nekad davno, pa i prije 28 godina, Od Šestanovca do Zadvarja cesta je išla uglavnom ravno i uglavnom blago nizbrdo. Ali prolaskom auto-puta postavili su znak slijepe ulice, pa ravno više nisam mogao, nego sam skrenuo lijevo na sustav zbunjujućeg labirinta ulaznih i izlaznih cesta na auto-put, zajedno sa ovom mojom obilaznicom. Lijevo, desno, gore preko neke ceste, dolje ispod neke ceste da bi na kraju uspio izaći na onu staru ravnu cestu prema Zadvarju. Ovim krivudanjem, kojemu smisla nisam mogao naći, oprostio sam se dilemom da li su sve ovo mogli još kompliciranije napraviti !? A najveći apsurd svega ovoga ću saznati večeras kada svu ovu zavrzlamu budem ispričao svojim domaćinima.
„Pa iz Šestanovca si mogao ravno kao i ranije. Taj znak zabrane i slijepe ulice nitko domaći ne uzima za obzir jer – laže. Ispod auto-puta postoji podvožnjak kroz koji se provuče ova stara cesta.“
„Pa zašto onda stoji znak!?“, upitao sam u nekoj mješavini očaja, srdžbe i besmisla.
„ Pa, valjda su ga zaboravili skinuti!“
„!!!???“- rekoh ja i odustadoh da bilo što shvatim.
Malo čudno i neočekivano, ali ipak sam uspio doći do Zadvarja. Sunce je već bilo dosta visoko, rastjeralo je one tamne oblake, pa sam bio dobrano žedan, a i glad me pomalo hvatala. U nastavku puta osim mjesta kojima epitet zaselka više stoji nego epitet sela, nekog većeg mjesta nema sve do Omiša. Znači blagodati potrošačkog konzumentizma se završavaju ovdje i tiho spavaju sve do Omiša. Zato je slijedio duži odmor s objedom. No, ni ovdje nije bio pretjerani potrošački raj tako da sam kao glavni objed naručio – burek s pivom i u lijepoj dubokoj hladovini napunio svoje rezerve goriva.
Kad sam se lijepo najeo, napio i odmorio slijedio je obilazak jedne od bar dvije lokalne atrakcije – vodopad Gubavica u kanjonu Cetine. Do vidikovca s kojeg se s visine lijepo vidi i vodopad i kanjon, slijedi sokak dužine 200-300 m. Vidikovac je, u stvari na samom rubu litice koja čini, praktično, okomiti kanjon dubine preko 100m. Sam vodopad je dosta daleko, kojeg uz pomoć zoma foto-aparata možemo privući, ali je zato opći pogled na kanjon i na okolicu potpun i zaokružen.
Na samom izlazu iz Zadvarja je druga lokalna atrakcija. Uređeni vidikovac kraj ceste s kojeg s visine puca pogled na dolinu Cetine nakon što prođe malo akumulacijsko jezero, pa se cijevima spusti u strojarnicu hidrocentrale građene još u doba Austro-Ugara. Na ovom vidikovcu sam do sad bio oho-ho puta, ali mi se (još uvijek) čini da bih mogao sa jednakim ushićenjem s njega promatrati još barem toliko puta. Jest, znam kakav je pogled s njega, ali još uvijek ne ostajem ravnodušan vidjevši ga.
Od vidikovca nastavljam vožnju cestom čiju atraktivnost pogleda na ambis s desne strane garantira dupli branik. U tom ambisu se nadzire krivudava i uska, ali ipak asfaltirana cesta na koju skrećem nakon 200-tinjak metara vožnje od vidikovca.
Tek kad sam skrenuo s glavne ceste shvatio sam da je na njoj promet znatno oživio, pa sam dodatno uživao u miru i spokoju nove ceste. A razlog uživanciji, osim mira i spokoja, je bio i u činjenici da je krivudala lakat-krivinama spuštajući se do sa vidikovca viđene doline Cetine. Često sam se zaustavljao i fotografirao i cestu i okoliš i što šta, jer toliko je bilo zanimljivo i interesantno, do mi se počesto dešavala zbunjenost što sad uslikati a što ne. Kad bi se mogla snimiti jedna ogromna panoramska slika pa onda duuugo i detaljno je višestruko promatrati.
Ili je to bio stari kameni ozid ove uske ceste iznad koje su zujali šleperi na glavnoj cesti, ili je to bila jedna od bezbroj lakat-krivina, ili je to bio pogled u visinu gdje su bili ozidi i branici glavne ceste, ili je to bio pogled na branu akumulacije s cijevima kroz koje teče voda do strojarnice, ili je to bila zgrada strojarnica hidrocentrale Kraljevac koja se diči mladalačkim izgledom i godinom rođenja 1913, ili….
U nastavku puta vozim dolinom Cetine zbunjeno promatrajući selo smješteno visoko na padini s druge strane Cetine. Pa gdje sve ljudi ne nađu mjesto za življenje!?
Iznenada, mada sam znao da je tu negdje ali, eto, zaokupljen gledanjem svega oko sebe, nakon jedne krivine pojavio se on. Izvor. Nepromijenjen usprkos silnim godinama. Kao kad sretnemo starog znalca iz nekog drugog vremena, pa ganuti uspomenama koji naviru, gledamo se a ne znamo što bi rekli od ushićenja, za koje nam nije jasno zašto je toliko veliko, tako sam s poštovanjem sjeo na zidano korito izvora, kao što sam to učinio prije 28 godina, i ovjekoličio taj trenutak foto-aparatom.
Rastavši se teška srca od nijemog, ali dostojanstvenog, starog prijatelje nastavih vožnju ravnom cestom te dođoh do raskrižja. Moj put se nastavlja ravno, no za trenutak sam skrenuo desno da posjetim most preko Cetine. Cesta dalje nastavlja krivudati uzbrdo do onih sela za koje sam se malo prije čudio gdje sve ljudi nađu mjesto za življenje. Posjet tim selima ostavio sam za neki drugi put, a sad sam malo pažnje u obliku snimaka foto-aparatom posvetio samom kamenom mostu i modroj Cetini ispod njega.
Svaka budala ima svoje veselje. Pa ako je moje voziti bicikl po ovim vrletima, i to po suncu koje počinje dobrano grijati, postoje neki, kao lik kojeg sam uhvatio foto-aparatom, koje veselje i smisao nalaze upravljajući kajakom po Cetini. Uz pretpostavku da je mikroklima oko njega ipak povoljnija nego oko mene. On je, ipak, bio pedalj-dva iznad vode koja je barem svježa ako ne i hladna. Dok sam ja metar do iznad sve toplijeg i toplijeg asfalta. A isijavanje iz okolnih stijena doći će na red u ranim poslijepodnevnim satima.
A onda se cesta počela penjati i to oštro,i u uspravnom smislu strmom uzbrdicom, a i u vodoravnom smislu lakat krivinama (serpertinama). Euforija oduševljenja putem i okolišem, koja me držala od vidikovca u Zadvarju, sad se rasplinula ubrzanim disanjem i znojenjem. Rekoh već da je sunce odavno počelo dobrano grijati, pa ipak je ovo Dalmacija. Kad mi je disanje i lupanje srca prešlo podnošljivu frekvenciju, sišao sam s bicikla i polako nastavio pješice gurajući ga. Udubio sam se u svoje misli, pa kad sam nedaleko ispred sebe ugledao prve kuće, stao sam da odmorim i da malo detaljnije osmotrim okolicu. Okrenuvši se, iznenadio sam se koliko sam se visoko popeo.
Konačno sam došao i do ravnog dijela ceste, koja se popela na neku vrst visoravni. Gledajući u kartu zaključujem da je to selo Kučiće sa svojim zaselcima. Okolo ceste, bliže i dalje bile su porazbacane kuće, a između njih su bile ograđene i obrađene njv(ic)e, jer je siva boja kamena ovdje ustuknula nad smeđom bojom tla i zelenilom koje raste na njemu. Da je to prije izuzetak nego pravilo, dovoljno je pogled podignuti malo u daljinu gdje ipak dominira siva boja kamena. Iza najudaljenijih kuća ovog mjesta ili ove grupe mjesta, nazire se kanjon u čijem dnu teče Cetina. Bilo bi zgodno došetati se do njegovog ruba, no to sam ostavio za neko drugo vrijeme i neki drugi put.
Polako i opuštenu sam zujao vozeći bicikl ravnom, ali i krivudavom cestom, gledajući kuće i okućnice rađene po nekoj čudnoj logici a vrlo vjerojatno bez nekog suptilnijeg urbanističkog plana. Prostora ima, pa tko voli (i može) nek' izvoli. Opuštenosti je doprinosila i spoznaja da sam se popeo što se popeti trebalo, pa bi uskoro trebala slijediti nizbrdica prema dolini Cetine. Tako barem karta kaže. Ali ima netko veći od karte.
Iza jedne krivine (uvijek taj uvod!), kao da su me iznenada i nemilosrdno polili kantom ledene vode u kojoj se još sve kockice leda nisu otopile. Stao sam ispred znaka da je cesta zatvorena za sav promet zbog radova i da trebam skrenuti lijevo na obilazak. Gledao sam i nisam vjerovao što vidim. Par sekundi sam buljio u očekivanju, ne znam, da netko iskoči i kaže a-ha, jesmo te! Pa da slatko smijući uklone te znakove, ja da mazohistički preuzmem šalu ma moj račun u zamjenu za nastavak puta. Tren kasnije zastidjeh se pred samim sobom na ovu fantaziju i stadoh u nedoumici: što sad!? Biciklom sam, pa mogu preći preko gudura i nekako propješačiti/dopuzati do druge strane ceste iza tih prokletih radova. A s druge strane što ako sada se spustim do tih radova a tamo kameni zid visine 3m (stvarno ili figurativno) koji mi s visoka odlučno i neumoljivo kaže NAZAD!!! Dakle opet uzbrdo dovde, pa na obilazak.
Od silnog razmišljanja, vaganja za i protiv, straha od promašaja ( a vrijeme prolazi), oportunistički se povinovah situaciji kakva jest i skrenuh put putokaza „Obilazak“.
U početku i nije bilo tako loše. Simpatično uski, ali ipak asfaltiran sokak krivudao je lijevo-desno. Prošao sam pored usamljene crkve, skrenuo oštro na desnu stranu upućen putokazom (ipak su ih dobro postavili da se slučajno ne zaluta) i nakon par stotina metara vožnje po kakvom takvom ravnom terenu sokak je krenuo nebu pod oblake. Uzbrdica je bila znatna i dužinom i nagibom, oko mene mir, tišina nigdje žive duše. Sunce prži, nigdje daška vjetra. Tražim pogledom bilo kakvu, i najmršaviju, hladovinu da odahnem. I dok se paralelno pentram i znojim, prolazim pored nekog žutog cvijeća čiji me opojni miris primorava na neplaniranu pauzu. Prvo sam stao, onda sam smirio puls i disanje, da mi opet počeo ovisnički disati punim plućima, mrdajući mišićima oko nosa ne bi li pojačao i onako veliki osjećaj ugode. Miris je stvarno bio opojan i,valjda, namijenjen nekomu. Kome!? Meni kao slučajnom putniku namjerniku!?
Eto tek jedan miris bi dovoljan da me zavede pa da zaboravim razočarenje zbog zatvorene ceste i ovog obilaska, kao i dodatni trud i znoj. Eto, tek jedan miris.
I dalj je bila jednaka uzbrdica, no nastavio sam nekako optimističnije kao da sam tim mirisom dobio dodatni poticaj u obliku „Izdrži, još samo malo!“ I stvarno je tako bilo.
Stigavši na neku vrst prijevoja, kao i uvijek u takvim slučajevima, slijedio je duži odmor sa unutarnjim pretakanjem sam s sobom. Ujedno sam se vrtio oko sebe promatrajući gdje sam to došao. A došao sam negdje gdje je netko, potpuno suprotno mojoj logici zalutalog putnika, odlučio ovdje živjeti (ili možda bio primoran na to, tko će ga znati). Na zapadnoj padini prijevoja desetak kuća, koji čine zaselak Podašpilje, terasasto se stisnulo iznad ponora gdje bi tamo negdje dolje trebala biti Cetina (ne vidi se od bujnog zelenila). U odnosu na ovo, Kučiće, gdje sam prije nekih 3-4 km silom prilike skrenuo na „Obilazak“, su bile metropola, centar svijeta.
Vratio sam se ljepšoj stvari od mozganja kako (i od čega) ovdje živjeti, a to je nizbrdica. Sad bi trebao biti nagrađen prekrasnim spuštanjem i pustiti da mi duša treperi od oduševljenja dok mi po licu čarlija vjetrić nastao od brže vožnje nizbrdicom. I krenuh s vožnjom, sa osjećajem treperenja duše koja je počela treperiti i prije samog spuštanja, tek tako, zbog samouvjerenosti i apsolutnog uvjerenja o tome što slijedi. No, nakon prijeđenih stotinjak metara, opet hladan tuš! Ovaj put je bio u obliku strme, ali zaista strme nizbrdice. Nesvjesno sam zube stiskao, valjda u nadi da će pomoći rukama da kočnice još stisnu, jer koliko god sam kočio činilo mi se nedovoljnim, te da ću se skotrljati u Cetinu koju još ni ne nadzirem. Osim toga zadnji točak je mao-malo pa blokirao, pa sam nogama hvatao ravnotežu čime sam pokušavao spriječiti pad. O promatranju okolice, pa tek i za tren, nije bilo ni govora. Apsolutnih 100% sebe sam skoncentrirao gledajući 10-tak metara ispred sebe i loveći ravnotežu na biciklu. Ubrzo sam odustao od ovog pretjeranog mazohizma i sišao s bicikla. Trenutak dva sam se vraćao u normalu, a zatim polako, kao na korzu krenuo šetuckati , gledajući situaciju oko sebe i obuzdavajući bicikl koji je mahnito htio otrčati prema naprijed, kao razulareni pas kojeg gazda s mukom drži na uzici. A sebe sam morao dobrano kočiti, i to tako snažno, da sam pomislio da će mi palčevi na nogama probiti patike i izaći van
Slijedilo je par lakat krivina, pa onda par blažih krivina. Sve su one sporo prolazile, vukao sam se kao puž u strahu da bi imalo brži hod dobio nezaustavljivo ubrzanje. Osjetio sam da mi disanje postaje ubrzanije, da grčevito držim bicikl, i nasmijah se samom sebi kad mi iz podsvijesti, i prije nego što je prošao kontrolu svjesnog, istrča zaključak da je ovo gore nego ići uzbrdo.
I kad se ova čudna borba između čovjeka i gravitacije dobrano oduljila, dolje ispod sebe sam ugledao modru površinu Cetine. Dakle, još malo!
I konačno sam došao tamo odakle nisam trebao ni odlaziti – na ovim putovanjem planiranu cestu od Zadvarja do Omiša. Fina normalna cesta, u normalnoj ravnici, čak je po sredini imala i normalnu crtu. Sjeo sam na bicikl koji je odmah nastavio normalno kliziti asfaltom, čak me je i normalno svježi povjetarac rashlađivao, jednom riječju vratio sam se u normalu. Iskreno govoreći, obzirom da sam išao u istom smjeru kao i rijeka, možda je i bilo malčice neke nizbrdice, a izgleda da mi je neki tihi vjetar gurao leđa, tako da i mije bilo baš sve najnormalnije, ali ovaj put pomak od normalnosti je meni u prilog.
Promet je bio i dalje nula, osim što sam se upustio u uspješno pretjecanje jednog čamca sa, vjerojatno, turistima bitno starijim od mene koji su lagano klizili Cetinom. Promatrali smo se sa manje-više jednakim stupnjem radoznalosti.
Da ima i luđih od mene (sad mi je malo lakše) to sam zaključio vidjevši lika koji se pentrao na potpuno okomitu stijenu višestruko respektabilne visine. Kao što već rekoh, da svaka budala ima svoje veselje. Bez uvredi i prema ovom liku a i prema ostalima (pa i sebe svrstavam u te budale). Da bi čovjek napravio nešto lijepo, nešto za sebe, možda ipak mora biti (barem malo) i lud.
A ja sam lud jer po ovoj vrućini vozim bicikl!?
Stara kula, koju sam vidio na stijeni s lijeve strane, najavljivala je ulazak u Omiš, „tu, odmah iza ugla!“ Prolaskom kroz kanjon s podosta okomitih litica osjetio sam miris mora. Blizu sam. U daljini su se nazirale prve kuće Omiša. Do samog ulaska u grad prošao sam kroz dva egzotična tunela izbušena u sivoj stijeni. Dužina im je manje od 100-injak metara, ali svježina u njima je fascinantna i jako mila mome ugrijanom tijelu.
S druge strane Cetine, isto kao i na ovoj strani, između strme stijene i Cetine se stisnula cesta kojom ću, nakon obilaska Omiša, nastaviti put. A na vrhu jedne od stijena napravili su – hotel. Pogled iz bilo koje sobe u njemu je stvarno pažnje i poštovanja vrijedan. Ili se vidi more, ili kanjon kroz koji se probija cetina na svom putu do mora, ili dolina Cetine sa svojim strmim liticama.
Prešavši Jadransku magistralu, produžio sam ravno uz posljednje ostatke nečega što je nekad bilo Cetina, a sada se postupno preobražuje u more, do gradske plaže. Kako to obično biva, pješčane plaže se ponekad formiraju na ušćima potoka ili rijeka, pa je tako i u Omišu. Pješčana površina stvarno impresionira svojom površinom, vodoravnošću i sitno zrnatim pijeskom. Pravi raj za one koje vole ovakve stvari. Kupača sada nije bilo jer je more, zbog kišovitog vremena prethodnih dana, još uvijek hladno. Ali mjesta za njih ima na pretek. I ne samo za njih. Tu je i igralište za odbojku na pijesku. A za one koje sa suncem nisu baš u prisnim odnosima, ima nešto i hladovine koji pokušavaju načiniti zakržljala drvca ovog podnevlja.
Da li je to tako i inače, ili zbog hladnog vremena, uglavnom more je bilo kristalno čisto i bistro. Umočivši u tu čistoću i bistrinu svoju ljevicu, mogu se pohvaliti prvim ovogodišnjim morskim kupanjem.
Prošetao sam malo i glavnom ulicom grada, koja u debeloj hladovini pa je ta šetnja i dodatno ugodna. Jedino je problem te glavne ulica što e ona i ujedno Jadranska magistrala pa njome moraju proći svi koji putuju magistralom – i oni koje centar Omiša zanima kao i oni kojima se za taj centar „blago fućka“.
Onaj burek iz Zadvarja me još dobrano drži, pa sam ručak kupio a njegovu konzumaciju odložio do daljnjeg. Uz ručak sam se opskrbio i tekućinom i nastavio svoje putovanje, sada desnom stranom Cetine. Ušavši u klanac, zastao sam malo i zbog pozdrava Omišu kojeg ostavljam iza sebe a da malo osjetim svježi povjetarac koji struji zajedno sa vodom rijeke.
Čudnom nekom igrom prirode, prolaskom kroz klanac ušao sam u neku vrst polja/doline u koju se smjestila neka od Omiških industrija, te skrenuvši lijevo krenuo sam uzbrdicom koja će trajati slijedećih 6 kilometara. Uspon je vrijedan poštovanja, a osim njega cesta dobrano krivuda ponekad i u obliku serpertina („lakat krivina“). Ono što ovaj uspon čini originalnim je pogled na Cetinu i situaciju oko nje.
Još od davne Orwell-ove 1984-te, sam, kako se onda to govorilo, „služio narodu i narodnostima“ u ondašnjoj vojsci, obilazeći Split i okolicu u trenucima izlaska u grad, gradskim autobusom došao i do Omiša. Šetajući taj sat i pol, koliko sam imao vremena, prošetao sam kroz kanjon i pogledao gore slijedeći putokaz za Gate i bio impresioniran cik-cak crtom koja je predstavlja cestu kojom se sad penjem. U tom trenutku stavio sam taj prizor u dubini svoje duše, i odlučio strpljivo, ali i uporno čekati dok mi se ne ukaže prilika. Danas tu priliku, nakon desetak godina, već drugi put koristim. Kao što rekoh u uvodu – treba samo biti dovoljno strpljiv i uporan.
Iako je bilo vruće, obuzet zanimljivošću i interesantnošću ceste i okolice, zaboravio sam i na vrućinu, i na uspon. Pravio sam česte, ali kratke, pauze, tako da mi je tijelo imalo kad doći do daha, a istovremeno sam duši, ono pravo ja, prepustio da svim svojim čulima spozna sliku ispred sebe. A ona je bila više nego zanimljiva. Cesta koja strpljivo ali i uporno vijugajući stalno nalazi načina i mogućnosti da nastavi dalje, Zelenilo kroz koje se ta cesta provlači, dok se „negdje gore“ nazire potpuno suprotna dominacija sive boje kamena i na kraju, kao šlag na tortu, dominantni pogled na dolinu Cetine sa kanjonom koji postupno ostaje sve više i više ispod mene.
Građevinci su pri izgradnji ove ceste dobrano štedjeli s branicima pa nerijetko se rub ceste završavao ponorom. Tada sam se, i nesvjesno , odmaknuo i više od metra od ruba ceste. Što je sigurno, sigurno je.
Neobično je vidjeti potok koji veselo žuboreći putuje ispod ceste ovdje u Dalmaciji za koju nas uglavnom asocira silna vrućina i nedostatak vode. Pa i ovaj potok neće živjeti do vijeka. Dolaskom ljeta i suhih vrućih dana, potrošit će svoje rezerve kristalno čiste vode i ostati će tek uspomena na njega u obliku suhog njegovog korita. A li do tada, zašto ne bi veselost i razdraganost širio oko sebe, pa bilo to i na biciklistu, kao što sam ja, dok zastajajući zbog predaha, telepatski razmjenjuje s njim koju misao.
U ovisnosti o serpertinama, Cetina sa svojom okolicom mi je bila sad s desne a potom s lijeve strane, pa opet s desne…Penjajući postupno sam izlazio iz zelenila pa mi je pogled na dolinu bio sve opširniji i opširniji, da bi stvarno bilo teško ostati ravnodušan prema onome što vidim. Sa ovolikim učestalošću zaustavljanja to što sam vozio, a ne pješačio, nisam baš dobio na brzini putovanja. A i neka, jer svakim stajanjem i svakim pogledom dobivao sam dojam nečeg novog u odnosu na prethodni pogled, mada bi me površni laik, kojeg ovakvo što ne zanima, nestrpljivo požurivao ne shvaćajući što mi je to zanimljivo, jer on to i ne (ne može) vid(jet)i.
A onda je cesta došla do okomite stijene koju je mogla proći samo na jedan način - kroz nju. Iako sam iz daleka već nazirao i tunel i cestu a i promjenu okoliša, ostao sam zatečen naglošću te promjene. Bukvalno u par desetaka metara iz pitomog zelenila sam prešao u okrutno sivilo stijena i kamena, kod kojih pojam vodoravno ne postoji. A i graditelji ove ceste, valjda su je gradili u ovom smjeru kojim ja sad putujem, pa su se valjda malčice umorili. I zato su tunel napravili uskim, tako da se jedva dva auta mogu mimoići, i to vrlo polako i pažljivo. Problem uskog tunela su Solomonski riješili prometnim znakom tako da ovi koji idu gore (kao i ja trenutno) trebaju propustiti one koji idu dolje. I problem riješen. Barem teorijski. Jer praktično stvar se dodatno komplicira. Prvo, cesta krivudajući ulazi u tunel i krivudajući izlazi iz tunela. Drugo, zbog brda/litice koja se ispriječila nemoguće je vidjeti situaciju iza tunela (da li nailazi, ili ne nailazi neko vozilo). A i sluh tu baš puno ne pomaže. I sam sam na ulazu u tunel stao i zaustavio disanje osluškujići neću li čuti nailazak vozila kako se sumanuto spušta nizbrdo i ulazi u tunel. Kako ništa od očekivanog nisam čuo, „dao sam gas“ i propičio tunel. Uglavnom, da skratim priču čini mi se da bih dosta nelagodno ovuda prolazio autom, uzdajući se jedino u statistiku, odnosno zakon vjerojatnosti (pa neće naići baš sad!?).
Ne znam sad što tko i kako voli, ali proći biciklom kroz tunel za me je poseban doživljaj. Pogotovo ovakav, grbav i izvana i iznutra. Izlaz tunela je napravljen kao nego ždrijelo neko ogromne zvijeri koje guta ili ispljuvava vozila i ljude, već u ovisnosti smjera putovanja.
Nakon izlaza iz tunela slijedi kameniti zid s lijeve strane koja putnike na cesti dijeli i štiti od povelikog okomitog ponora. Slijedi malo proširenje u obliku vidikovca na dolinu i ušće Cetine a zatim opet kameniti zid i ponovo, ovaj put još veći, ponor. Na vidikovcu slijedi obavezno zaustavljanje i zapanjujuću i ujedno zadivljujući pogled prema dolje. Tu bi se stvarno moglo zadržati i satima i tiho, polako i temeljito skenirati ono što se nalazi pred očima. Ovdje je riječi uzaludno trošiti. Evo vam slike , pa tko razumije, shvatit' će.
Kad spustim pogled dolje desno, ispod vidikovca tek desetak metara udaljen, nalazi se kip ljepotice koja gleda u kanjon Cetine, baš kao što sam malo prije ja gledao. Prema legendi, ljepoticu su prije par stoljeća Turci ganjali, pa ne želeći im pasti u ruke, radije je, rastajući se s životom, skočila na ovom mjestu s litice. Kasnije, u njen spomen, ljudi su joj napravili spomenik koji ja sad (po)gledam. Zanimljivo da joj (ljepotici), ili mu (njenom spomeniku) nisam mogao prići s prednje strane jer bi i ja završio u ponoru kao ona, samo što meni, vjerojatno, ne bi podigli spomenik. Zato sam je svojim fotoaparatom ovjekoličio nekako iz profila. Bolje išta nego ništa.
Ostalo mi je da, prije rastanka s ljepoticom, još jednom bacim pogled na cestu kojom nastavljam putovanje zajedno s okolišem. I dalje okrutno sivilo strmih i okomitih stijena, no „tu iza ćoška“ nazire se ulaz u mirniju i spokojniju sredinu.
I stvarno, kako sam u par desetaka metara iz pitomog zelenila iznenada ušao u stjenovitu pustinju okomitih litica, tako sam iznenada i izašao iz nje. Dolaskom na raskrižje lijevo je bio smjer za Split, a ja sam skrenuo desno, gdje me je, nakon skretanja, dočekala dobrodošlica u obliku table mjesta Gata. Mjesto koje mirno i tiho živi svojim sporim, skromnim ritmom izvan tokova zbivanja iako je tek pedalj od mora i vreve koja bude tamo. Tako blizu, a opet tako daleko. Kuće raštrkane, sa istim takvim okućnicama. Ako je nešto posebno u tom zabitom mjestu, onda je to borba za svaki pedalj obradive zemlje u obliku terasa.
Vrlo brza sam prošao kroz Gata, tek mrvu vremena vozeći ravnom cestom koja mi se učinila i blagom nizbrdicom, da bi se po izlasku iz mjesta cesta ponovo počela penjati. I to opet ponor s desne strane od kojeg me ovaj put dijeli branik i to dupli (joj, što volim duple branike!). Cesta je bila uska i krivudava, okolni kolorit sa više sive boje kamena, a s desne strane, iza tih duplih i zahrđalih branika ogromna dolina uglavnom zelene boje, što od trave a što od niskog raslinja (makije).
Konačno sam se popeo tamo gdje sam trebao, pa je cesta manje-više ravno išla usred ničega, gdje je okolina bila uglavnom siva sa pjegicama zelenog. U takvom ambijentu se smjestilo seoce maštovitog imena Seoca. Od čega ovi ovdje žive, meni iz mog ugla gledanja, ostade krajnja misterija.
Nakon što prođoh ispod autoceste , uslijedilo je cik-cak spuštanje u Blato na Cetini. Od auto ceste pa slijedećih par kilometara do samog mjesta izgrađena je lijepa, široka i ravna cesta. Prometa i dalje nije bilo, tako da sam se nakon onih uskih krivudavih cestica, malo se prepustio uživanju vožnje po novom, ravnom asfaltu. Lijepo se vidio kanjon Cetine kao i cesta preko puta njega kojom ću (ah, opet) penjanjem nastaviti svoje putovanje.
Nakon prelaska modro-zelene i kristalno čiste Cetine, skrenuo sam na hladovitu terasu kafića, gdje sam, uz naručeno pivo, izvadio objed kupljen još u Omišu, i bogato objedovao polako, s guštom. Zanimljivo koliko me je dugo držao burek iz Zadvarja (eto, spontana reklama za njega).
Nakon objeda i popijenog piva, pustio sam tijelo u um da odmara tupo gledajući ni sam ne znam u što prebirući misli ni sam ne znam koje, ali mi je baš bilo lijepo, mada ni sam ne znam zašto. Iz te nirvane prekinulo me je sunce promatrajući me s ne tako velike visine na nebu. To je značilo da do kraja dana imam par sati, a kilometara i, što je još gore, uzbrdica ima skoro toliko,a ko ne i više. Dakle, vrijeme je da se krene. Uvijek mi je ovo ponovno kretanje nakon dužeg odmora teško i komplicirano, i za tijelo i za um. Oboje su tako fino uživali u prošlim trenucima, a sad opet mučenje. Pa kad se ispred mene još i uzbrdica ispriječi, kao sada, onda stupanj teškoće i kompliciranosti dodatno povećan. Srećom tu je i dalje zanimljiv i nada sve interesantan okoliš, tako da sam, barem um, ako ne i tijelo, uspio nekako zavarati i animirati. A kako kažu da um može tijelo ojačati, a tijelo um nikada, tako je i moje tijelo pokorno i skrušeno prihvatilo novonastalu okolnost, pa smo svi zajedno, pomireni, nastavili put.
Penjanjem ostavljao sam, opet s desne strane, dolinu u kojoj je Cetina izdubila svoj kanjon. Dodatnu pažnju je privukao i napušteni most u kanjonu Cetine. Strpljivo sam čekao da mu se dovoljno približim, a potom sam iskoristio tehniku, te ga zumirajući foto-aparatom ovjekoličio. Gledajući ovo što je foto-aparat zabilježio, javlja se ideja da bi bilo zgodno spustiti se do tog mosta, no to ću ostaviti za neki drugi put i neku drugu priliku. Za sad toliko o tom mostu.
Put me vodio prema istoku, tako da me je sunce grijalo leđa. Vožnja se nastavila manje-više ravno, tako da sam si dao oduška i (konačno!) malo brže vožnje. Kroz Šestanovac sam prešao cestu kojom sam jutros prošao i nastavio istim tempom do Grabovca.
A nakon Grabovca uska, grbava cesta, istina bog bez ikakvog prometa, se uporno i tvrdoglavo penjala, ne baš prevelikim usponom. No baš taj ne baš preveliki uspon me ubijao u pojam. Da je bio veći uspon, fino bih ga prepješačio, da je manji, fino bi ga odvozio. Ovako, meni već umornom i iscrpljenom, bio je prevelik za vožnju a premali za pješačenje. Pa sam čas išao pješke, čas se vozio, stalno pod dojmom da trebam raditi ono suprotno što trenutno činim. Samom sebi sam izgledao kao onaj tip u Audiciji koji se ne može odlučiti da li će pjesmicu ili recitaciju.
I dok sam tako pretakao sam sa sobom da li ću pjesmicu ili recitaciju, konačno sam stigao u Zagvozd. Sunce je bilo već dobrano nisko, 8 sati dobrano blizu. Snimio sam lokalnu atrakciju – Trg glumaca gdje se preko ljeta održavaju kazališne predstave, popio litru Coca-cole i skrenuo lijevo kako me je putokaz vodio prema Imotskom. Nakon skretanja cesta je nastavila, a kako već drugačije nego, uzbrdicom. No za razliku one do Zagvozda, ova je bila sa usponom kod kojeg nije bilo dvojbe – ide se pješice.
Penjanjem sam sa desne strane pozdravio udaljeni vrh Biokovo sa TV-tornjem osunčanim posljednjim zrakama današnjeg sunca. Malo dalje sam opet prošao pored putokaza za mjesto – Gaće. Kad bih bio vulgaran, mogao bih primijetiti da na neki način svi potičemo iz tog i takvog mjesta.
Na vrh prijevoja sam došao taman kad je sunce izgubilo daljnje strpljenje i otišlo na počinak. Spustio sam se u Imotsko polje i do svoje rodbine došao kada je već pao mrak.
Svakome tko je s čitanjem došao do ovih redova svaka čast na strpljenju i upornosti potrebnom da se ovo se pročita i pregleda. Pa ipak, kao majci koja bi se trebala odlučiti koje je, od njene mnogobrojne djece, najmilije, tako i ja jednostavno nisam mogao ovaj izvještaj učiniti kraćim i izostaviti koji komentar ili koji snimak. Vi sad procijenite da li je ta moja nemoć opravdana.
I sad, kad ste sve ovo pročitali i pregledali, ove, a i ostale slike možete pogledati ovdje.
Post je objavljen 07.03.2011. u 16:31 sati.