Ponekad, događa se...uletim u tu fazu. Sve je naopkao. Ne...sve je naopako...Tako i moji snovi. Dobro, nisu baš naopaki, ali...vraćam se daleko, daleko. Možda zbog sve bližeg proljeća koje me, ali svake godine, dobrano smanta, provrti, raščuša...ma, raščupa totalno. Ili su te marčane bure, kako ih ovdje zovu. Prva nas je pohodila sinoć...nestajalo struje...ma baš me briga...ugnikezdit ću se, ali...samo da do jutra bude sve o.k. jer mališi ustaju pa da im ne bude brrrrr. I tako, dočekam je malo iza desetke i odem mirna na spavanje. I onda ...snovi...uh!!! Jedva sam sve pohvatala jutros, skužila nekako...Na plaži, ljudi se kupaju a ja mislim kako su malo fiju-fiju jer le-de-nooooo je. Ali...idem doma iiii...kosa mi je mokra, a ne sjećam se da sam se bućnula. I onda stiže ta poruka...stigao sam, javi se kada budeš mogla...i odjednom smo oči u oči, kako nikada, ali baš nikada nismo bili. I te njegove okice...i osmijeh...I na kraju...sanjam tatu...smijemo se tome kako imamo iste prste na nogama...budim se...5,15...Idemo...ponedjeljak...u nove radne pobjede.
A pjesmu ćete dobiti večeras...sada idem srkati da se razbudim jer sam blentava od snova...sva sreća pa postoji delete.
P.S. Sad sam vidjela...ugnikezdit=ugnijezdit, hoće reći- poći na hrkanje.
21,33 - obećala sam pjesmu...našla sam je...
Post je objavljen 07.03.2011. u 07:10 sati.