Marketing
Drveću
Sinoć sam te sanjao, plivao u raskoši dubine tvoga gorostasnoga prikaza i repovi tvojih udova voljko su doticali moju prisutnost, obrise moga moga tijela. Istančani do, pomislih, savršenstva. Sva silina snage tvojih krošnji nije se mjeriti i sa čime što životom nazivamo, bolesnom lakoćom izgubljeni u tvorevinama samih sebe. Nemilo prepušteno zvijerima vjetrovima, bludnicama kišama i kojekakvom grimiznom gamadi premalenih dimenzija što ti ni do ispod pasa ne doseže, a opet nadređenime se pretvara. Vjerno ostaješ svojim pticama drugaricama, dom si i dalje najsićušnijima među nama. Vječnom ritmu izmjene dvaju smrtnih neprijatelja strpljivo prisustvuješ i ne postavljaš pitanja, da mi je samo uživati tolike darove. Poznaješ nebo kao materinji jezik i najslađi si plod sklada nerazumljivoga do zla boga, nejasnoga kao sljepcu boja. Toliko skromnosti, a kićeno svakojakim mirisima, proizvoljnim rijekama zlata i vrelima suhoga leda. A vihorom pjesme svoje statičnosti sada se igraš mojim mislima i rađaš me u novim gradovima, scenama koje čuvaš u škrinjama grbavih i čvrstih kora. Kistovima zelenila svoga lišća slikaš daleke, još ne viđene obzore. Ostao bih, kunem se, u tvome zagrljaju do kraja vremena, do kraja krajeva. Digni me visoko, oženi me svojim granama, šapni mi još samo koji stih prije nego li ću poći...
Post je objavljen 06.03.2011. u 20:13 sati.