Vise od godine je proslo i sa slike sebe sam gotovo izblijedila. Nedace
Trebala bih biti sretna jer prezivjela sam, ponesto i pobijedila al nazalost i izgubila. Tuzna sam.
Ima li sto gore od osjecaja da dani prolaze i prolaze, mimo i kako sa danima prolazi i sve drugo? Ona izreka, cini mi se Ujeviceva, koja kaze da nam uvijek tako malo za srecu treba sad mi odzvanja.
Vani je sunce a ja sam vec vise od godine dana daleko od njega.
Fali mi zanosa i ljubavi, ponosa i njeznosti, fali mi sigurnosti. Dosta mi je igara i dosta mi je spletki, dosta mi je onih neodlucnih i dosta mi je onih koji me hvale. Zar je tako tesko vidjeti me kao svjetlo i drzati me pored sebe?
Umorna sam.
Necu nikada shvatiti zasto u trenu kad uzletim brzo padam..iako sam sigurna u svoje zelje i mogucnosti? Prokleta nepravda!
Post je objavljen 06.03.2011. u 16:34 sati.