Marketing
Kako zaljeciti ranjenu dusu?
U ovoj svakodnevici često čujemo da je čovjek duševno slomljen, mozda bi bilo bolje da polomi sva rebra nego dušu, ali očito nebo ima plan svoje kazne da je bolje uzeti dušu iz grudi nego osakatiti nekome tijelo... čini mi se kao bolja kazna...
Zašto sam tako okrutna?
Pa jednostavno iz prostog razloga što u ovom vrlo besćutnom i snobističkom vremenu samo osjećam i samo slušam očajne vapaje iz "duševnih zvučnika" gotovo svakoga čovjeka da je prazan, da je izgubljen, da je povrijeđen, da je izgubljen, etc.,etc.
Nekako mi se samo po sebi nameće pitanje, ako svi ljudi izgovaraju gotovo klonirano iste fraze pa tko je zaslužan za takvo naše kolektivno stanje? Ako sam ja povrijeđena i duša mi je slomljena, ako si ti slomljen jer ti je duša povrijeđena, ako je onaj tamo i ona ondje u istom stanju, voljela bih znati odgovor tko to nama radi? Vanzemaljci dok spavamo? Nevidljivi zločesti duhovi? Ili je pak istina da čovjek uništava čovjeka ali to sam sebi ne želi priznati?! A takvim činom u biti i u suštini uništava samo samoga sebe.
Ne može mi nitko kazati kako mu je irelevantno da li hoće ili neće primiti lijepu riječ, pa makar to bilo i od prodavačice u supermarketu a kamoli poznatih i znanih ljudi.... no... da bi se nešto primilo tada se mora i od sebe pružiti a te jednadžbe naprosto više nema....
Svi bi htjeli nešto dobiti a jako malo ili ništa pružiti drugome, već naprotiv oduzeti što je više moguće, ali ne više materijalna dobra jer ona više nisu uopće in zato što je ljudska duša došla u jednu toliko izopaćenu dimenziju da joj je poput vampira potrebno doslovno se nahraniti nesrećom neke tuđe duše, osakatiti ju, zgnječiti što je moguće vise da se po mogućnosti nikada više niti ne oporavi.
Svijet se vrti po tom pitanju u krug jer svaki duševno udareni čovjek više ne vjeruje niti samome sebi a kamoli nekome drugome te se jednostavno transformira u neki psiholoski profil da drugome nanosi bol kako mu taj isti ne bi donio takvo zlo u njegovu nutrinu... to zasigurno nije sa Božje strane, kako bi rekli naši stari ljudi, ali naša realnost je nešto sasvim drugo od one u kojoj su disali naši preci, kada se uživalo u duhovnom ozračju večeri, dok bi vani fijukala bura, dok bi unutra vatra pucketala, a skromnu sobicu ispunjavali dječji osmjesi i razgovori odraslih u opuštenoj i čvrstoj obiteljskoj sponi nakon napornog i trudnog rada koji bi ostao iza njih...
Ne možemo si lagati i ne priznati da u ovom modernom svijetu ne žudimo, negdje u dubini sebe, za takvim iskonskim i visoko vrijednim izvorima duhovne sreće i zadovoljstva koje može donijeti iskreni odnos sa svojom vrstom - sa ljudima.
Post je objavljen 05.03.2011. u 20:39 sati.