Prosvjedi su bili odlični i svaka čast organizatorima.
Da, nisu se okupile tisuće, ali i ovih 200-300 je dobra brojka. Više ljudi nisam ni očekivao. Većina ljudi je šutke bez velikih povika i skandiranja pratila prosvjede i to je očekivano.
Ljudi i nisu baš navikli na prosvjedovanje i odlazak na prosvjede je većini nešto novo pa ne čudi oprez. Također mnogi koji simpatiziraju prosvjede nisu došli iz opreza, ljudi su po sto puta već bili prevareni i treba vremena da se stekne povjerenje.
Bilo je i mladih i starijih ljudi tako da je teško sve nazvati fejsbukovcima, nije ljude pokrenuo fejsbuk već nepravda.
Svaka čast organizatorima, potrudili su se da odrade najbolje što znaju, a vjerujem da će biti još i bolje. Nove ideje i prijedlozi često nastaju i kroz samu akciju. U druženju, kroz razgovor s drugim ljudima.
Važno je ne zamjerati onima koji nisu došli, za sve treba vremena. Ljudi moraju sami prepoznati da je i njima mjesto među prosvjednicima i da su dobrodošli. Ne bi bilo dobro prigovaranjem odbijati ljude samo jer odmah nisu za akciju, već sam rekao da su ljudi previše puta bili prevareni pa oprez ne čudi.
Puno ljudi se tu našlo kao usput, ono šetali su, bili su na kavici pa eto. U biti došli su na prosvjede, ali im je malo nelagodno oko toga. Ne prosvjedujmo svaki dan pa nas je većina to promatrala malo sa strane. ali dobro glavno da ljudi vide da je i drugima stalo i da i njih muče isti problemi.
Kako sam shvatio i ono u Egiptu se kuhalo godinama. Stotine malih pobuna i povezivanje ljudi oko zajedničkog cilja je trajalo dosta vremena. Kad je došlo vrijeme ljudi su krenuli na ulice, strah je nestao, znali su da nisu sami u svojoj borbi.
Potrebno je vrijeme i trud da se ljudi pokrenu i oslobode straha i sumlji, a kad za to dođe vrijeme ljudi jednostavno znaju što im je činiti. Ne treba ih pozvati na akciju oni sami sebe pozivaju na akciju.
Sami povod ne treba biti nešto posebno, ne treba stvari pokrenuti jedan veliki vođa, glavno je da su ljudi spremni.
Pogledajte samo borbu Crnaca u Americi, godine borbe i ponižavanja su prošle, a onda je jednoga Rosa Parks odbila da se makne sa svog mjesta u busu. Sličnih prosvjeda je već bilo prije. Znači, i toga dana je sve bilo kao i prije i više ništa nije bilo kao prije.
Naš zadatak je da se organiziramo i borimo dok ljudi ne budu spremni, do dana kada će sve biti kao i prije i kada više ništa neće biti kao prije.
Post je objavljen 05.03.2011. u 18:00 sati.