Mrzim kad mi ljudi vrijeđaju osobni prostor, i kad treneri vrijeđaju integritet zapisnika pa se potpisuju preko pet kućica.
Standardno je po ovakvim pitanjima reći sto ljudi sto ćudi i kojekakve varijacije na temu ove izreke.
Ne mogu govoriti u tuđe ime, ali kad mi se netko unese u lice ja bi se najradije objesila za luster ili još bolje za plafon makar ne patim od nekih bakterijskih fobija nego mrzim vrijeđanje svog osobnog prostora koji je priznajem nešto bahatiji nego kod većine ljudi. Uopće nije sporno da ja pretjerujem i da se razumijemo uopće ne mislim da sam u pravu.
Kako moji starci vole reći ja sam ionako divlja i asocijalna:)
Dakle podaci kažu nekako ovako:
30 – 45 cm.............intimni prostor
45 - 120 cm............privatni prostor
1,2 – 3,5 m.............društveni prostor
iza 3,5 m................javni prostor
E sad ono što me zanima je koliko vas smeta kad vam se netko tko bi trebao biti u društvenom prostoru recimo odjednom nađe bliže nego netko tko spada u nekakav intimni prostor. Moji razgovori s tavim ljudima često počinju pored jednog zida a završavaju s druge strane prostorije.
Zato izbjegavam gužve izuzev koncerata (tu nekako mogu žrtvovati svoj osobni prostor u više svrhe iako sam rijetko u zonama gdje su ljudi nagužvani kao sardine) jer zbilja, ali zbilja ne podnosim kad mi ljudi stoje bliže nego što bi trebali. Nije se jednom dogodilo da izađem iz tramvaja i nastavim nogama. Jednostavno ne podnosim preveliku blizinu ni bliskih ljudi, a kamoli nepoznatih ( posebno onih koji imaju problema s poštivanjem higijenskih navika civiliziranog svijeta). Može se iz toga tražiti moj psihološki profil, ako je nekom jasno do toga jako stalo u što sumnjam ipak.
Uz to mrzim još jednu stvar, ljudi koje površno ili nikako znam koji kad me vide šire ruke i glume teletabise. Nekako nisam uvjerena da trebam grliti svakog kog znam. Mislim nekako i da se većina s tim slaže, Ali postoje ti neki ljudi kojima je to normalna pozdravna poruka za svakog kog donekle znaju.
Jednom prilikom sam srela legicu koja je u međuvremenu promijenila fax i grad i nismo se vidjele sigurno 2 godine, i oke uhvati me ona tamo i počne grlit i sobzirom da se nismo zbilja dugo vidjele nije mi to bilo čudno, da bi me nakon toga ljubit i grlit poče a druga cura s faxa koju sam viđala tad svaki dan i bile smo samo solidne poznanice. I mislim, oke, sad je mislila da je to red ili što:)
Ne ljubim se okolo sa svima, nisam jedna od onih jao draga divna si kisi esi cura. Na wc idem sama i ne pokupim pola ekipe koja se za stolom da mi drži svijeću.
Mislim da većina nije takva, ali te koje jesu…silno pokušavaju asimilirati sve ostale. U čemu je stvar?
Pa pobogu, mogu shvatiti kad nekog dragog nisi vidio neko duže vrijeme, ali cmakanja sa svakom legicom iz razreda, s faxa i slično koju vidiš najmanje jednom dnevno po nekoliko sati. Jesam spomenula da se vrlo često ne podnose s objektom cmakanja?
To su valjda one fore iz američkih teen filmova, mean girls i te sheme, ne kužim iskreno, ali kako smo već utvrdili ja sam asocijalna pa io nije neki problem što ništa ne kužim:)
Ne volim ni kad pričam s ljudima, a oni nekako stalno uspijevaju dotaknuti me krajnje nepotrebno pri svakoj drugoj riječi. Mislim ako mi netko prepričava svoj vikend, utakmicu, kupovinu, grafove,svatove zašto je za ime gospodnje potrebno da me dotakne 3-19puta u minuti. Ako gledam osobu koja mi priča, povremeno klimnem glavom ili nešto prokomentiram nekako mi se čini da nije nužno osiguravati se na ovaj način da pratim. Pratim. Pratim.
Oke osim ako baš zagnjave s kupovinom, svatovima i takvim tematikama, to me nekako i ne zanima baš, pa odlutam:D to nisam kriva ja to je kriv moj ADD:D to je kako čujem moderna dijagnoza za zločestu djecu koja ne prate:)
Post je objavljen 05.03.2011. u 12:54 sati.