U našoj slobodi, koja je dar, svoju
budućnost treba stalno pronalaziti,
ma kakve bile nedaće, ili brodolomi,
ma kakve bile magle, ili tamni oblaci,
kojima se zamagljuje naša svijest,
kojima se želi zatamiti Ljubav i istina,
postoji Nada, pružena prema obalama,
i novo nestrpljenje da bi smo otkrili još,
postoji svijest, život, ljubav, vjera, rast,
postoji uvijek ono bolje, čemu težimo,
da bi smo u vremenu otkrili sami sebe.
Nada nije ritual, neko lažno pouzdanje,
utemeljeno na nekoj magiji postojanja,
u nekom pobožnom očekivanju sutrašnjice,
naprotiv, Nada je čin, ona u sebi nosi
zadaću koju terebamo ispuniti, jer ona,
Nada, ima pravo ime, ona nam nudi Lice,
u osobi izbavitelja, Isusa Nazarećanina.
Nada je rođena u Betlehemu, u samoći,
u neprihvaćanju u strahu i napuštenosti.
Nada je rođena u onoj životnoi stvarnosti
koja graniči sa nemogućim, kada je svaki
uspjeh i korak ujedno i dar Božje ljubavi.
Unatoč svemu, Nada će ipak živjeti u tom
djetetu, umaklom pokolju nevine djece, u
tom čovjeku od prvog dana progonjenom,
izloženom nasilju, progonu, mržnji i smrti.
Pogledajmo njegove dvije ruke na križu,
ruke kojima zaprječuje put mržnji, kojima
zaprječuje put tamnim oblacima zla i smrti,
ruke kojima nas želi svih zagrliti i zaštititi...
To je mjesto rođenja Nade, svima nama,
mjesto na kojem se i mi odlučujemo za križ,
mjesto na kojem i sami prihvaćamo svoj križ,
u daru slobode, u Nadi, u daru Božje ljubavi.
Post je objavljen 04.03.2011. u 16:32 sati.