Danima, ako ne i tjednima, sjedili su tako u središnjici HDZ-a, partijski mastermindi, kuckali olovkom po stolu, tupo buljili u ekran, blijedo se međusobno pogledavali. I ništa. Ideje niotkuda. Samo zujanje radijatora i upaljenih kompjutera, otac domovine na zidu i neviđena panika. Onda je netko, odlučivši razbiti tu monotoniju, zgužvao prvi papir na koji je naišao na stolu i bacio ga u koš, kojeg je na sreću promašio, pogodivši ormar sa starim knjigama. Vau, kako se toga nismo ranije sjetili, Priručnik za rad u omladinskim organizacijama iz polovice osamdesetih, posve nov, nekorišten takorekuć. A onda je krenulo.
Pričao mi je davno prijatelj iz Lumbarde o svom susjedu, starom Stipanu, ne baš teoretski i idejno potkovanom partizanu, koji je vruća ljetna poslijepodneva redovito provodio odajući se umirujućem snu. Najzanimljiviji dio tog njegovog rituala bio je svakako proces uspavljivanja u kojemu bi, misleći da ga nitko ne gleda, pjevušio razne borbene pjesmice, ponekad ih analizirajući. Tako je Stipan, negdje krajem osamdesetih, sebe uspavljivao pjevajući: „Zbijmo se drug do druga, ova borba nije duga....“, da bi naglo zastao, očito zamišljen nad stihovima i naglas zaključio: „Ma je išla u širinu“.
Općenito govoreći, fascinatno je bilo to uvjerenje režima koji je još krajem osamdesetih, slijepo slijedeći zadani vokabular i idejne obrasce, izgubio realan doticaj sa stvarnošću sveopćeg nezadovoljstva i istovremenog buđenja urbane rock kulture i dubinske nacionalističke pobune. Dok se intenzivno stvarao novi svijet, Subnor je i dalje javno prokazivao pojave koje su smatrali neprimjerenima, partijci iz provincije su slali pisma potpore partijskim organima, a ideološke komisije su izdavale brošure za rad u omladinskim organizacijama i pažljivo vagale svaku formulaciju koja je trebala izaći u javnost. Sve to skupa, gledajući iz današnje perspektive, bilo je već tada jako smiješno i potpuno dezorijentirano, no ono što se eventualno moglo priznati kao olakotna okolnost partijskim kadrovima, bilo je ipak prisutno naivno uvjerenje dobrog dijela tih ljudi, da je ideja vrijedna odricanja i da će možda uspjeti izgaditi humaniji svijet. Da će ta revolucija konačno prestati teći i uliti se u neko more svjetski ostvarenog socijalizma.
S Jadrankom Kosor i HDZ-om stvari stoje potpuno drukčije, čime su potencirano grotesknije. Em je prošlo već trideset godina od kada su takvi refleksi postali objektom ismijavanja, em živimo u sasvim drugim okolnostima, em je naprosto nevjerovatno glupo. Iako sam naime prilično svjestan ogromnih intelektualnih limita kako većine njihovog članstva, tako i same premijerke, ipak sam mislio da ih netko u novinama zajebaje s idejom slanja pisama potpore od članstva iz provincije. Toliko me to šokiralo da se još uvijek ne uspijevam prepustiti onom najciničnijem smijehu iz izloga broj jedan. Na čemu su ti ljudi iz vodstva HDZ-a kad im takvo nešto može past na pamet. Zemlja puca po šavovima, Hvidra se svojski uživljava u ulogu Subnora i želi arbitrirati u svim kretanjima u društvu i državi, bankrot svi jasno vide, a najgore od svega je što tupilo, strah i vidno nesnalaženje i nedostatak vjere u vlastite sposobnosti očito iz svake geste i premijerkinog nastupa. U takvoj situaciji posljednja stvar koju možeš učiniti, ako se već tako grčevito držiš vlasti, jeste da se trudiš ne ispasti smiješan i glup, jednom rječju redikul. A ovi iz vlasti tako samoprijegorno rade na tome da čovjek ne zna bi li se smijao ili plakao. Stvar izgleda otprilike ovako. Ovdje nema olakotnih okolnosti: ideja, ako je ikad i postojala, odavno ne stanuje tu, plemeniti ciljevi ka izgradnji boljeg društva se već 20 godina niti ne spominju, vjera u preokret i vlastite mogućnosti odavno je isparila, zemlja vrije i vlada ne uživa nikakvu potporu. Ali to sve nije važno, ideološke komisije nanovo se sastaju, Hvidra iskazuje zabrinutost, a partija se ponaša da je sve u najboljem redu. Ne znam, možda su se iskreno uživili u ulogu onog legendarnog samoubojice iz Alan Forda, koji nikako ne uspijeva ostvariti svoj naum. Samo mali je problem što ovdje stvarnost ne kreiraju Max i Bunker, već čista egzaktna matematika.
Stoga bi im u cilju plemenite ideje prvog hrvatskog predsjenika o sveopćoj hrvatskoj pomirbi, bilo najbolje skupiti preostale novce sa raznih računa i prirediti najskljuplji tulum u povijesti Hrvatski. Luksuzni cattering, najbiraniji alkohol, masovne orgije, sve vrste narkotika. Na tulum, koji bi se dakako u ime pomirbe i lakše organizacije, imao održati na Markovu trgu, bili bi pozvani svi hrvatski građani koju budu slobodni doći, pa dok ima nek traje. A poslije tuluma potop.
Post je objavljen 04.03.2011. u 14:01 sati.