Marketing
3. poglavlje
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Nekomercijalno - Bez prerada
San mi je bio čvršći no što sam ja mislila! Kad sam otvorila oči, imala sam što i ugledati. U kupeu je sjedilo jedno dijete, a pored djeteta jedna starija žena kojoj je preteška šminka ne baš dobro skrila bore. Samo sam se osmjehnula i upitala se kad su ušli u vlak.
Noa je bio budan i oblačio je jaknu. Počeo se spremati, a starija žena također. I ja sam uzela kaput u ruke. Na glavu sam vratila svoj šešir i duboko udahnula.
„To je to. Ovdje sam.“
Vlak je počeo usporavati. Kroz prozor sam uspjela vidjeti stanicu i mnogo ljudi, a onda se vlak zaustavio i utihnuo. Čulo se kad su se počela otvarati vrata. Našminkana je žena izašla iz kupea držeći ono dijete za ruku. Noa se ustao i uzeo svoje torbe. Pogledao me.
- „Melani, jako mi je drago što smo se upoznali. Treba li ti pomoći?“
- „Zapravo mi možeš pomoći s koferom! Nemam pojma što je u njemu, nije toliko težak, ali ne mogu ga sama izvući iz vlaka! Što se tiče upoznavanje, ja se nadam da mi nećemo ostati na tome!“
- „Ne, pa kava je sigurna! Broj ćeš mi reći kad izađemo iz vlaka.“
Noa je uzeo moj kofer. Krenuli smo prema izlazu. Onaj uniformirani čovjek me je pogledao kad sam izlazila iz vlaka. Mahnuo mi je i nastavio svojim putem. Noa se samo nasmijao.
- „Taj čovjek živi za ovaj vlak. Svaki je put ovdje kad putujem! Uvijek je nasmijan i mi koji često putujemo ga zovemo Smješko.“
- „Da, vidim da je simpatičan i pomalo smiješan. Daj mi mobitel da ti zapišem broj.“
Pružio mi je mobitel. Ostavila sam mu svoj broj i zahvalila se. Noa je otišao svojim putem, a ja sam se okrenula oko sebe. Tražila sam svoga muškarca među ljudima na stanici. Tražila sam Bornu. Držala sam svoj ljubičasti kofer lijevom rukom, a desnom sam pridržavala šešir. Kaput mi nije bio zakopčan, a počelo je puhati pa sam stisla noge i ukočeno se trudila stajati na mjestu. Gledala sam u sve te ljude, a onda sam oko svoga struka osjetila ruke. Netko me zagrlio s leđa i uspio mi je zakopčati kaput. Okrenuo me prema sebi, a ja sam i dalje držala šešir. Njegovo je lice ispred moga. Pustila sam šešir i kofer, dlanovima sam mu dotaknula lice, a on me dotaknuo usnama. Nije me poljubio, samo je naslonio svoje usne na moje. Odjednom je cijeli svijet oko nas bio nevažan. Ponovno sam bila u njegovim rukama, ponovno sam se osjećala sigurno, važno, moćno. Odmaknuo je svoje usne i naslonio je svoje čelo o moje. Vrijeme je prolazilo, a mi smo stajali bez riječi.
Poljubila sam ga. Usne su mu bile tople, a lice hladno. Primio me za ruke.
- „Stigla si. Mislio sam da nikada neću dočekati ovaj dan. Napokon si moja!“
- „Ovdje sam. Sad sam zbilja ovdje.“
Stisak mu je popustio. Jednom me rukom držao, a drugom je uzeo moj kofer. Krenuli smo prema njegovu automobilu. Vozio je neki skupi automobil, ali ne bih znala koji je model ni tko ga proizvodi. Bio je crne boje, veliki i održavan. Djelovao je čist, kao da je upravo izašao iz praonice. Borna mi je otvorio vrata, a neki je čovjek uzeo moj kofer i stavio ga u prtljažnik. Prije no što sam ušla u auto, čovjek mi se približio i pružio mi ruku.
- „Ja sam Ivor, vozač.“
- „Melani!“
Ušla sam i sjela na kožno sjedalo iza Ivora. Borna je ušao s druge strane. Rekao je Ivoru da vozi u hotel, a Ivor je poslušao. Nisam znala da Borna ima osobnog vozača. Uostalom, to sigurno nije bilo bitno. Promatrala sam grad kroz prozor. Sunce je zalazilo, a Rijeku je počeo grliti mrak. Svjetla su se počela paliti, a ljudi su se kretali po ulicama ne obazirući se na druge prolaznike. Svatko je nosio svoj pogled na svoj način, svatko u svojim mislima...
„Pitam se vidi li se u mojim očima ova sreća i osjeća li on koliko ga samo volim! Pitam se hoće li ljudi pored kojih prođem osjetiti njegov parfem na mome kaputu! Ako osjete, hoće li znati da ga nosim s ponosom što je on moj? Toliko vremena i čekanja... Ovo djeluje nestvarno za mene...“
L.
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Nekomercijalno - Bez prerada
Post je objavljen 03.03.2011. u 18:36 sati.